Stijepo M. Kočan - Sin otac sin

Roman Stijepe Mijovića Kočana Sin otac sin nije u žanrovskom smislu ni klasična obiteljska saga, ni uobičajena autobiografska proza, ni memoarsko štivo; roman je svakako uzbudljiva retrospekcija vlastita života, ispripovijedana u vrlo osobitom i osobno prepoznatljivom proznom diskursu. Sam autor o romanu navodi u uvodnoj pripomeni sljedeće: „Premda u pripovijesti ima životopisnih odljeljaka pa i non ficton stranica i stvarnih imena - djelo je u cijelosti plod piščeve mašte te je svaka sličnost moguća jedino u prihvatu i tumačenjima, ne i u stvarnosti“.

Bez obzira na to, Kočanova proza jasno ukazuje na to kako su mnogobrojni faktografski elementi, osobe i događaji koji su dramatično obilježili piščev životopis, ujedno i čvrsta narativno-fabularna okosnica cijeloga romana. Plodovi piščeve mašte ili tzv. stilske posebnosti ove vrlo životne proze, i to najčešće u onim dijelovima priče kada dvojica pripovjedača - ostarjeli pjesnik, tj. autor i njegov alter ego, u stalnoj međusobnoj raspravi iz neposredne zbilje „uranjaju“ u prošlost glavnih aktera romana. A glavni akteri su četiri naraštaja očeva i sinova iz obitelji Ajelića Velina, „obitelji s kraja svijeta“, tj. iz ruralnoga područja, čiji članovi u urbanom okružju ostaju trajno neprilagođeni i frustrirani, kako zbog stalne materijalne oskudice, tako zbog zbiljskih društvenih, politič­kih i ideoloških okolnosti. Stijepo Mijović Kočan ispisuje, u značenjskom skladu s naslovom prvoga poglavlja ovog romana Konačno početak - na svršetku života, svoje prvo i najvažnije beletrističko djelo koje će nesumnjivo bitno nadopuniti i zaokružiti njegov dosadašnji respektabilni književni opus i svrstati autora na izdvojeno mjesto suvremene hrvatske proze.