Irena Vrkljan - Sestra, kao iz stakla

U romanu SESTRA, KAO IZA STAKLA Irena Vrkljan odabire za pripovjednu poziciju neimenovano prvo lice jednine, jedno »ja« koje se kroz priču postupno oblikuje u lik žene kasnih srednjih godina, koja živi u Zagrebu, radi u Arheološkom muzeju, odavno je rastavljena i iza sebe ima nekoliko ne odviše važnih ljubavnih veza. Od prve stranice, točnije, od prve rečenice, ona pripovijeda o Miri, svojoj sestri, o biću koje doživljavamo kao njezino drugo »ja«, kao njezinu supripadnu i neodvojivu polovicu. Početna situacija dana je u slikama, u slici razbijenog stakla, rasutih krhotina - koje se, u metaforičkom nizu, miješaju s uspomenama i dijelovima prošlosti. Od toga trenutka Irena Vrkljan počinje pripovijedati o odnosu dviju sestara, i staloženim tempom naracije gradi romanesknu strukturu čije će se krhotine stakla skupiti tek na samom kraju, kada raspleće priču a čitatelj doznaje da je Mira poginula nesretn slučajem, u terorističkom napadu na (turistički) aut u Londonu. Tada, kada je staklo doslovno razbijeno, i pomiješano s krvlju, priča se zatvara i početna slika rasutih djelića dobiva svoj okvir. Okvir jednog života, okvir nekoliko paralelnih života, njihove zajedničke nesreće.