Ana Brnardić - Postanak ptica

Ekonomičnost i komornost izraza te gustu mrežu značenja u opreznoj potrazi za riječima - zasigurno supstancijalne elemente svog dosadašnjeg pjesničkoga identiteta - Ana Brnardić u svojoj novoj knjizi "Postanak ptica" umnogome dovodi u pitanje. Brnardićeva se, naime, svojom trećom knjigom odlučuje aterirati u stvarnost i pjesme u ovoj zbirci po mnogo čemu odlikuje fotografijnost, suptilna stilizacija trenutka. 

No autorica faktografiji zbilje pridružuje vlastiti mudrosni govor, u manjoj mjeri osviješten iz bazena konfesionalne, a nedvojbeno odgojen u fajlu autoričine privatne duhovnosti. Time ona zapravo kandidira svoj prilog rješenju krize „stvarnosnog pjevanja“. I dok je u prethodnim zbirkama istraživala smisaone veze između riječi, sintagmi i rečenica da bi im našla zajedničku, emocionalnu nit u sebi, ponovno ih okupljajući u jednoj točki, u jednom klimaktičnom iskazu, u "Postanku ptica" čitamo autoričino izvješće o (duhovnom) stanju svijeta i vremena.