Vinko Möderndorfer - Nitko više ne piše pisma

Roman Vinka Mödendorfera Nitko više ne piše pisma ima sve odlike uspješnoga štiva. Glavni junak Iván, prevoditelj krimića, nađe jednog dana u poštanskom sandučiću bijelu omotnicu i na njoj urednim sitnim krasopisom ispisano svoje ime. Neočekivano pismo vraća ga u vrijeme prije trideset godina, kad je u gimnaziji bio tijesno povezan s Pavlom i Sonjom. No poslije mature krenuli su svaki svojim putem, među njima ostalo nešto nerazjašnjeno, nedovršeno, prešućeno. Tako započinje radnja romana, začinjena žanrovskom mješavinom s malo detektivske priče, malo humora, malo groznih i šokantnih ulomaka iz poznatih krimića, te erotike i melodramske potresenosti. Iván se bavio prevođenjem krimića i živio je po vlastitim pravilima života. Živio je vrlo ustaljenim životom. Red mu je pružao osjećaj sigurnosti. Pa ipak, pismo koje mu je poslije trideset godina poslao najbolji školski kolega istodobno ga je iznenadilo i uznemirilo. Nakon nekoliko uvodnih poglavlja, s nimalo utješnim prisjećanjima, otvoreno se suočio s pismom i s neraščišćenim odnosima svoje mladosti. Pavle mu javlja kako je njihova kolegica Sonja umrla. Svi troje stanovali su u istom gradiću. Autor postupno razotkriva tamnu pozadinu „legendarne trojke“ − Ivána, Sonje i Pavla − koja nije bila ništa drugo do „bijedan ljubavni trokut“. Napetost radnje pojačava kratkim rečenicama, uskakanjem iz jednog vremena u drugo, iz jednog kraja u drugi, iz stvarnosti u fikciju krimića. Za razliku od dobra čovjeka, Iván je bio dobro dresirana životinja, prevoditelj s pristojnom zaradom…Tajna Sonjina nestanka tjera ga da mirno sasluša nevjerojatne priče brojnih sugovornika, da otvori oči i vidi što se to s njima zapravo događalo. Posebno su zanimljiva Ivánova razmišljanja o grobljima. U usporedbi s grobljima daleko brojnijih naroda “naši su grobovi svojevrsne parcele, ograđene ukrasnim minijaturnim ogradama. Nama je grob kao dom. Grob koji obvezuje rodbinu da se brine o njemu. Mi uređujemo grobove za žive. Iako vjerujemo u dušu, mi se ipak za svaki slučaj lijepo odnosimo i prema onome što je nekoć bila posuda duše. Kao da nismo zatvorili vrata za umrlim“. Shakespeareov stih Umoran rado u smrt bih i tamu, uklesan na mramornoj ploči Sonjina groba, najrječitije govori o njenu životnom putu. Odmah poslije mature dala se u bijeg. Roman završava otkrivanjem tajne o nestaloj Sonji, razotkrivanjem raznih nečasnih djela dvojice školskih prijatelja, njihova ljubomornog zavaravanja. Suočeni s istinom o Sonji napokon pronalaze sebe. Iván je odlučio da se neće više baviti prevođenjem glupih trilera. Pokušat će pošteno zarađivati svoj kruh, možda se zaposli kao učitelj... Božidar Brezinščak Bagola