Juraj Baraković - Vila Slovinka : zučnopojke

Klasični ep hrvatske književnosti, spjevan i objavljen početkom 17. stoljeća, začudna je vizija pjesnikove osobne te kolektivne, hrvatske povijesti koju pjesnik započinje svojevrsnim putopisom. Opisom svojih putovanja šibenskom okolicom, pjesnik se služi, ponajprije, za niz meditiacija, asocijacija, metafora, snova i fantazija u kojima se, osim samoga autora, kao središnji likovi epa pojavljuju i Vila Slovinka - bajkovito biće, autorova duhovna opsesija, simbol hrvatske domovine, te poklisar, listonoša koji raznosi tursku poštu. U razgovornome trokutu iznosi se nesvakidašnji, fragmentirani portret osobne, zadarske i hrvatske prošlosti i sadašnjosti, povijesti satkane od sâmih poraza i katastrofa, privatnih i javnih.

Vila Slovinka kompozicijski je, metrički i strofički novitet u hrvatskoj književnosti: u tome spjevu kao nigdje drugdje važnu tvorbenu ulogu ima san; u Barakovićevu epu uočen je netipični onirizam u struktriranju spjeva kao književnoga labirinta, onirizam koji očito korenspondira Barakovićevu stvarnom, životnom putu svećenika, ratnika i književnika. U Vili Slovinki prvi se put u hrvatskoj književnosti učestalo koriste soneti, odnosno zučnopojke kako ih naziva Baraković - najosobniji dijelovi spjeva koji su za ovu prigodu izdvojeni iz cjeline i zasebno tiskani.