Ervin Jahić - U nebo i u niks

Antologija hrvatskog pjesništva 1989. - 2009.

Naslov ove antologije vrlo sretno polarizira – na semantičkoj razini – opredjeljenje prema idealizaciji, spiritualizmu i metafizici, s jedne strane, a prema ništenju, nijekanju i vulgarizaciji, s druge. Na ekspresivnoj pak razini – naslov načelno kontrastira purističke i makaronsko-kolokvijalne tendencije. Dakle, u okvirima izbora, unutar istih korica, ravnopravno su zastupljene poetike standardnih jezično-stilskih svojstava i opcije svakovrsnog prevršavanja normi u svrhu izražajne specifičnosti.

Drugačije kazano, Jahićeva antologija reflektira i ekstrahira vrijednosti egzistencijalne i oniričko-arhetipske orijentacije, zatim domete autorefleksivne struje i "semantičkog konkretizma", te svojstvene rezultate neoegzistencijalnog obrata i verističko-naturalističke reakcije na manirizam i verbalno-hedonističku praksu prethodeće faze hrvatskoga pjesništva.

U uvodnom eseju sastavljač Ervin Jahić nastojao je obrazložiti svoj izbor, a posebno argumentirati plodnu dvojnost mogućih polazišta. Stoga je i svoju studiju znakovito naslovio »Od rušenja do zidanja«, nastojeći popratiti najvažnije aktualne procese u hrvatskome pjesništvu, koje on vidi upravo u težnji nadvladavanja »krize jezika« i izlaska iz narcizma formalne zaokupljenosti samim "pismom". S dovoljno sluha za pluralizam i nedogmatičnost panoramskog uvida, Ervin Jahić nudi zanimljivu vizuru raznorodnih glasova, a bez pretenzija za čvrstim kanoniziranjem i definitivnom "muzealizacijom" živih tokova – ostvaruje širok i uvjerljiv registar individualnih prinosa. Uostalom, kao urednik brojnih izdanja pokazao je iznimnu elastičnost pristupa, a kao izvorni pjesnik i sam je prošao neobično zanimljivu amplitudu raznovrsnih "tehničkih" rješenja i duhovnih iskustava, što ga čini naročito pogodnim izbornikom ažurnih tokova i izdvojenih osobnosti naše lirske sadašnjice, da ne kažemo patetično: hrvatskoga Parnasa.