Josip Krajač - Srpanjski diptih

Roman Josipa Krajača "Srpanjski diptih" donosi moguću struju svijesti Ivana Gorana Kovačića i Drage Gervaisa. Dva se tijeka izmjenjuju, ali pisac ne inzistira na naglašenim usporednostima. Tekst je zahtjevan jer se pisac uklanja jasnoj pripovijesti i kronologiji. Iz tijekova dvaju subjekata moguće je prepoznati sjećanje na dječaštvo i mladost, a tako i stanja straha i predsmrtne časove. Onomatopeje, sinestezije, te navodi književnih djela dvojice umjetnika i niz povijesnih referenca obogaćuju rečenice, i predstavljaju izazov čitatelju.

Uz hrvatski jezični standard srećemo za temu dva relevantna narječja, ali i odjek slovenskoga i talijanskoga govora. Struje svijesti dotiču se osobno-emocionalnih, životopisnih, umjetničkih, političkih i vjerskih upita. U romanu srećemo reference na niz drugih umjetnika koji su bih u krugu, uvjetno rečeno, glavnih likova, recimo Nazor, Bevk, Katalinić-Jeretov... Kovačićeva lektira obuhvaća i Yeatsa i Šegedina i A.B. Šimića, a podsjećaji su katkad vrlo široko dani, pa nalazimo i gral i Anu Katarinu Frankopan-Zrinsku. Gervais se pak djelatnošću kreće krugom kazalištaraca, napose Marijana Matkovića, te glazbenika Ronjgova i Papandopula...

Riječ je, dakle, o modernistički pisanoj prozi, na tragu iskustva koje je u prošlom stoljeću na svjetskoj književnoj sceni promicao Joyce, a u nas, na primjer Ranko Marinković. U Krajačevu tekstu ima užitka u pisanju koje se kreće rubom stvarnosti i fikcije, ali nema samodopadnosti, poze ni naivnosti.

Izvori kojima se pisac služio za dokumentarni podsloj romana, na kraju teksta uredno su navedeni.