Viktorija Faust - Smrtno uplašen

Kad je digao pogled prema nebu, mjesec je bio tako nevjerojatno krvave boje da mu se u jednom trenutku učinilo da nikako ne može biti stvaran, da mu se to krv slila u oči i zaslijepila ga pa je svijet oko sebe gledao kroz tanki film koji je sve obojio u crveno. Krv? Njegova ili tuđa? Ali onda se sjetio da noćas još nije bilo krvi i pustio je da ga nevjerojatni prizor krvavog mjeseca posve ponese, bez osjećaja grižnje savjesti ili bijesa ili možda mržnje prema samome sebi. Doduše, davno su prošla vremena kada je mrzio sebe zbog onoga što je radio. Da li su uopće postojala? Svijet godinama prije bio je kao zaboravljeni san, gubio se u nepostojanju. Život je počinjao noćas. I mada smrtno uplašen prihvaćao ga je onako kako to nezahvalnici rođeni u grijehu primaju blagoslove podastrte pred njih: gladno, bespoštedno, neutaživo. Jer sutra možda i onako neće doći.