Zorica Zukić-Krč - Sjećanje duše

Brojnošću svojih lica i oblika - svejedno je li glasna ili tiha, zvučna ili pritajena, je li satkana od velikih ili malih riječi – poezija na svoj način i svojim sredstvima, često u istoj riječi ili slici/metafori, otkriva i sakriva čovjekova duboka i nedokučiva prostranstva, slutnje i nemire, nadanja i klonuća. Kao najdublji izraz čovjekove duhovnosti, ona je duboki i neprekinuti čovjekov govor sa sobom i stanjima uznemirena pejzaža duše. A upravo je duša, sinonim i metafora i drugo lice čovjekova svijeta, i u nazivniku ove duboko intimne knjige. Ona oprostoruje njezine koordinate, motivske i tematske registre, raspoređuje unutarnji kolorit, pokreće emocionalna raspoloženja, metaforiku, slikovnost… . I više od toga: sjećanja duše, da se poslužimo naslovnom odrednicom, u svojim odjecima i tragovima skrivaju i istovremeno otkrivaju svijet i svijest ženskoga pjesničkog subjekta koji zagonetkom slova nastoji ostaviti svoj trag, uvjeren da je smirenje moguće tek onda kada se navedeni teret podijeli s drugim, svejedno je li riječ o onome kojemu se izravno obraća i s njim stalno komunicira ili pak s pretpostavljenim čitateljem koji će u njezinim porukama tražiti odgovore i na svoja pitanja i dvojbe. Doista, u svojim intimnim dimenzijama ova poezija ne skriva adresata kojemu se obraća; iako ga izrijekom nikada ne imenuje, dostatno je nabrojati imena i atribucije u koje je pohranila i sakrila njegov identitet. On je njezin leptir ("leptiru moj"), ljubav/moja ljubav (s kojom se oprašta) i koja ju slijedi, u njegovu biću živi "neuhvatljivi sjaj svjetlosti svemirskih dubina", on je njezin udes i njezina sudbina. S njime ona dijeli sve, radosti i patnje, vidi ga u "svakoj slici krajolika" pa ne čudi da bez njega ni ona ne bi bila to što jest. Stoga ga često pita kako mu je bez nje, moli ga da ne očajava, a kada ga obuzmu sjeta i tuge, kazuje mu da samo nasloni svoje "uvojke na njezino lice" , zaspe u "njezinu poljupcu", u koji je pohranjen cijeli njihov život. Ona ga vidi "u oblaku", u "kosi anđela" i "dobroti Stvoritelja", on je njezin "dobri vitez", ali i "gorski potok" i "žrtveno vino", "izvor u očima", duh sam. On je "nježni i strasni prijatelj", vjera i po/uzdanje, on je sve i u svemu. Kao izvor i utočište vidi ga u svakom djeliću krajolika, u čempresima, u grudi smrznute boli; on je čvornata grana u krošnji masline, u njegovim blistavim očim zeleni se sjaj proljeća i "blistave svjetlosti", on je "lahor s pučine" i "istina" kojoj "sve misli vode"…

U pregršti ovih stihova i intonacija, čas discipliniranih rimama, čas ritamski oslobođenih naglasaka, (ženski) pjesnički subjekt sluti da je odlazak neminovan… Iako pomiren s time i svjestan da bi "mogao i umrijeti", ne očajava; duboko je uvjeren da se život nastavlja ("…ostalo je sjeme")! U jednoj pjesmi, sa snagom oporuke/testamenta, zato i može napisati: "Tebi dušo pjesma duše", izrijekom odredivši da njezina poezija i nije do li duboki, nikad prekinuti razgovor njihove ljubavi, intimni spomenar trajnog zajedništva ispisan riječima ljubavi. U njemu zajednički život dobiva nove oblike i nastavlja se u licima koje samo poezija/riječ može izraziti. Štoviše, riječ je i poruka i oporuka.

Po najdubljim svojstvima ova je poezija osobna, intimna, prepuna topline i iskrenosti. Vidljiva na prvi pogled, ta svojstva međutim ne umanjuju uspjelosti pjesničkih slika, svježih sintagmi i metafora, iskrenost poruka…Zato ne sumnjam u njezin dobar odjek kod čitalaca, pogotovo kod onih, brojnih, koji će u njezinim prostorima tražiti, i nalaziti, uzdarje za dvojbe i nemire od kojih su satkani i njihovi životi. To je ono zbog čega poezija privlači i u čemu se krije tajna njezine ljepote.
- Ivan J. Bošković