Borivoj Radaković - Sjaj epohe

“Sjaj epohe” je bio prvi roman generacije koja je prošla iskustvo punka i novoga vala. U njemu su se prvi puta u povijesti hrvatske književnosti pojavili nogometni navijači, i to onakvi kakvim ih danas znamo, sirovi i adrenalizirani, ispunjeni idealima uz koje se spremno umire. “Sjaj epohe” bio je prvi naš urbani prozni tekst, od onih koji će se nastaviti ispisivati krajem devedesetih i koji će u jednome trenutku postati naraštajna manira. To je bila ta naša gradskost i naš identitet, koji ćemo stvarati i trošiti i od kojega ćemo u velikoj mjeri živjeti u vremenima post-jugoslavenskih bijesnih i krvavih nacionalizama. Boro Radaković ga je stilizirao i dovršio u “Sjaju epohe”. Spletom okolnosti i logikom zlih vremena, on je, eto, postao nehotični i slučajni začinjavac prve hrvatske književnosti nakon raspada…

“Sjaj epohe” teče u dva, naizgled vrlo različita, čak i disparatna, narativna toka. Prvi je urbani, punkerski, navijački i londonski, pun gnjeva i eskapizma jedne subkulturne religije. Drugi je ispunjen čemerom socijalističkih ceremonijala, redakcijskih i komitetskih sastanaka, unutarpartijskih spletki, prijetnji, razočaranja i disidentskih inicijacija… Paradoksalno jest, ali danas taj dio priče razumijem puno bolje nego u doba kad nam je, u velikoj mjeri, određivao sudbinu…