Radovan Domagoj Devlić - Sindrom vlasti

U kontekstu svojeg vremena pripovijesti Radovana Devlića bile su vrlo moderne i beskompromisne. Unatoč manjim nedosljednostima, univerzum je koncipiran vrlo konzistentno, a sukobljene strane nisu baš plošne. Antipodi ove dvije sile, kontrolor Lizu i otpadnik Kor, mogu u čitatelja pobuditi i simpatije i antipatije, čak i sućut.

Zapravo, upravo ova višedimenzionalnost - Ustrojstvo kao potencijalno benigni okvir za opstanak Čovječanstva, samo malo zahiren, odnosno otpadnici sa svojom primordijalnom pobunom koja progredira u vojnu osvajačku silu - tjeraju čitatelja na razmišljanja, sve do osnovnih postavki društva, odnosno mogućnosti kamo se društvo može razviti. A znanstvena fantastika je najbolja onda kad tjera na razmišljanje.

 
**
 
Koliko univerzum Devlićevih pripovijesti korespondira s njegovim magmim opusom, strip-serijalom "Machu Picchu"? Na izgled, vrlo tijesno. U "Machu Picchu" nalazimo jedan totalitarni sustav prema drugome: sljedbenike crnog, odnosno bijelog kruga, kao i otpadnike koji traže mir u vječnom ratu između dvije sukobljene strane kojemu nema kraja. Otpadnici lutaju međuprostorima između zaraćenih strana, tražeći konačno utočište, legendarni Machu Picchu, neke vrsti raja na zemlji, odnosno postapokaliptične Shangri La. K tome, unutarnje funkcioniranje (očito totalitarnih) glavnih zaraćenih strana u serijalu "Machu Picchu" i nije presudno. Zaraćene strane tek se ovlaš spominju kao "militaristi" i "antimilitaristi", no evidentno je da među njima i nema bitnih razlika.

Upravo je istraživanja čitavog niza mogućnosti različitih od suštinski militantnih društava čini glavnu kvalitetu strip serijala "Machu Picchu", kao i okosnicu fabule. Otpadnici ondje lutaju nizom oaza koje ne sudjeluju u beskrajnom ratu i nude viši ili niži stupanj uljuđenosti, kao i manja ili veća razočaranja. U pripovijestima toga nema: otpadnička pastorala jest u nekim aspektima i brutalnija od Ustrojstva, ali je beziznimno primitivna.

Zato su sličnosti stripovskog serijala i ciklusa pripovijesti možda malo nategnute. U pripovijestima se Ustrojstvu suprotstavlja manja ili više organizirana pobuna otpadnika, predvođena karizmatičnim Korom, koja sve više i više postaje svojevrsnom stihijom. Dakle, sukob je više jednostran, a mjesta za lutanje sve je manje. U nedovršenoj pripovijesti Podzemno sklonište vidimo progresiju otpadničke stihije, možda i nagovještaj kako će se otpadnici ustrojiti nalik svojem neprijatelju, što zapravo i ne bi bilo nelogično.

U pesimističnoj Devlićevoj viziji, takav ishod (uz možebitno povezivanje univerzuma pripovijesti i Machu Picchua) mogli bismo čak očekivati. Ukratko, "Machu Picchu" je priča o slobodi koja se traži u bijegu, u pripovijestima se sloboda nalazi u pobuni.

Možda bismo stoga mogli promatrati serijal "Machu Picchu" i ciklus pripovijesti kao komplementarne jedno drugome. Čini se da najbolje funkcioniraju kao dvije strane iste, prilično mračne vizije - ali ne nužno kao dio iste velike freske.

Ostaje velika šteta što je ciklus pripovijedaka ostao nedovršen; konačni odgovor o povezivanju s univerzumom Machu Picchua ne ćemo dobiti, a svatko je slobodan spekulirati na ovu temu koliko mu drago.