Edo Popović - San žutih zmija

Iako sadrži svega tri priče koje i nisu jako dugačke, unutar korica ove zbirke zbijeno je jako puno toga: žestokih emocija, dojmljivih slika, jako dobrog jezika, akcije i kontemplacije, osobnog i općeljudskog. Jako dobra proza!
Prva je priča naslovljena kao i zbirka, «San žutih zmija». Dotični gmizavci pojavljuju se u snu jedne od djevojaka glavnog junaka. Tema ove priče, ako to ovako prizemno možemo reći, obračun je s osobnim demonima, ona govori o alkoholizmu kao stanju duha, o nezadrživom ali prilično hotimičnom putu prema dnu kao obliku eskapizma, i o povratku nakon nenadoknadive žrtve. Dno je dostignuto smrću nakon neuspješnog liječenja, put je, dakle, bio uspješan, a preživjelima ovu tragičnu životnu priču, neshvatljivu do spoznavanja njena kraja, prenosi pripovjedač koji, eto, nalazi rukopis svog najboljeg prijatelja. Ova je priča neobična i originalna, zavaravajuća i prevrtljiva, taman kad smo ju «odredili», ona mijenja pravac, ili ga, suprotno čitalačkom očekivanju, zadržava. U njoj urbani boemi, s kompleksom veće vrijednosti u odnosu na najnižu alkoholičarsku kastu, «zombije», čak i uspijevaju u pokušajima da žive nekakav život, ma koliko bio bezizgledan, no zašto bi i bio izgledan? Čak se i bar u kojem se okupljaju zove «Amok»…