Tomislav Sabljić - Samo da nije bolje

Knjiga priča Tomislava Sabljića "Samo da nije bolje" nedvosmisleno i samosvjesno zauzima prostor čitateljeve stvarnosti, jer nastaje i živi od uvjerenja da je priča govor svakodnevice, govor o svakodnevnom, onom koji se iz događaja u događaj, iz nesporazuma u nesporazum, mijenja i iskrsava na drugom, neočekivanom mjestu. Usklađivanje perspektiva čini se autorova je temeljna pripovjedačka strategija, jer se iz stvarnog i bizarnog, duhovitog i gorkog, čitatelj sunovraćuje na zaboravljena mjesta i kad se sve čini tako poznato, sve se somnabulno zavrti: žene i muškarci u različitim ulogama, odorama, statusima... 

Ali pripovjedaču je do pričanja, jer se u priči, uvjeren je, obnavlja život, otkriva njegovo pravo značenje i vrijednosti: on želi biti ekonomičan i nastoji biti istinit (pouzdan), on vodi brigu o vlastitoj važnosti, stalo mu je do načina na koji ulazi u labirint priče, stalo mu je do njezine jasnoće i preglednosti koju na kraju nudi kao poantu, zaključak, kao pomirenje i slijeganje ramenima. Poziv je to ujedno čitatelju (drugom) da pokuša preživjeti još jedanput ili više puta, zauvijek... 

Međutim, treba li reći da su namjere i ovlasti pripovjedača i čitatelja različite, njihova su prava i interesi nerijetko suprotstavljeni – što samo znači da će u višeznačnosti i dvosmislenosti i jedan i drugi pomisliti, uzviknuti: samo da nije bolje! Što to jest i kakvo jest da ne bi trebalo biti bolje? Jasno je da će na to pitanje odgovori biti različiti – mašta i sloboda samo su neki od mogućih putokaza. Zato: krenimo, čitajmo prije nego li bude bolje!