Milena Benini - Prodavač snova

Što se tiče "Prodavača snova", Milena Benini opet je napisala fantasy roman, ovaj put bez feudalnog ambijenta "Svećenice mjeseca". Štoviše, stariji ljubitelji SF-a vjerojatno će odbaciti ovakvu kategorizaciju "Prodavača snova". Roman se, naime, odvija u svemiru, na čudnom planetu nastanjenom, između ostaloga, i gušterolikom inteligentnom rasom, spominje međuplanetarna putovanja i sve u svemu koketira s klasičnom space operom koja, je li, po ortodoksnom tumačenju žanrovskih podjela ne pripada fantasyju. Pa ipak, osnovna premisa romana – prema kojoj je stvoren i naslov – fantastičnog je, gotovo magijskog predznaka (pri čemu poznati Clarkeov aforizam koji kaže kako se dovoljno napredna tehnologija ne može razlikovati od magije ne rješava stvari na zadovoljavajući način) i unatoč svemiru i međuplanetarnim putovanjima, teško se othrvati njenom utjecaju.

Vivian Marteuil, središnji lik romana u više aspekata, prodaje snove. U kontekstu žanrovskoga pisma, prodavati snove može značiti (i značilo je) bilo što. U ovom slučaju prodavanje snova je jedinstvena sposobnost pojedinih stanovnika planeta Zaríje, a transformacija snova u energiju osnova je planetarne ekonomije i vjerojatno jedina "tehnološka" prednost nad ostalim rasama međuplanetarnog sustava. Roman se otvara klasičnom manirom noira – pripovjedač se budi u nepoznatom prostoru i ne sjeća se ničega pa ni svoga imena, a narednih šest stotina stranica knjige nudi više ili manje motivirano jurcanje po planetu u potrazi za odgovorima.

Naravno, prethodna je rečenica redukcija. "Prodavač snova" nudi malo više sadržaja od napucavanja po egzotičnom planetu u maniri kakvog holivudskog znanstvenofantastičnog spektakla (štoviše, Benini baš i ne leže akcijske sekvence i vidi se da za njih najmanje mari). "Prodavač snova" je gusta knjiga, a prolazak kroz svijet koji opisuje zahtijeva strpljenje i pozornost.

Čini mi se suvišnim sumarno nabrajati sve pristune teme i motive, no zbog razumljivosti ostatka ovoga teksta nužno je spomenuti bar neke. Osim potrage za osobnim sjećanjima, pitanja identiteta se raslojavaju i na pitanja rodnog i političkog identiteta; u "Prodavaču snova" nailazimo još i na teme kolonijalizma, izolacije (kako osobne tako i društvene), antropocentrizma i usuda. Na razini odnosa među likovima, "Prodavač snova" bavi se ljubavlju, poštovanjem, zahvalnošću, prijateljstvom, odgovornošću i predanošću.

Nekoliko je pitanja na koja valja ponuditi neku vrstu odgovora. Koliko dobro "Prodavač snova" stvara i koristi stvoreni svijet? Kakva je interakcija između stvorenoga i svijeta koji poznajemo te koliko je prodavač prohodan ili zanimljiv općenarodnom ukusu?

Čitajući "Prodavača snova" postane vam jasno zašto SF voli višetomne trakavice te zašto ih baš obožava kad izmješta radnju u/na svjetove koje valja izgraditi iz temelja. Šest stotina stranica nije mali spisateljski pothvat, a opet se čini da ih je trebalo biti još toliko kako bi sve stvari glatko sjele na svoje mjesto. Fiktivna Zaríja istovremeno je poznat i nepoznat svijet. Politička joj situacija nalikuje onoj na Bliskom Istoku (nomadska plemena, parlamentarne monarhije, kalifati i povremeni pokušaji etničkog čisćenja, a sve to uokvireno političko-trgovačkim pregovorima s neplanetarnom, ekspanzionističkom Unijom), kulture su dovoljno prepoznatljive da ne zahtijevaju dugačka i detaljna objašnjenja, a začudni mehanizam prodavanja snova dovoljno arbitrarno postavljen da se u priču može uključivati prema potrebi.

Zaríja je plodno tlo za pričanje priča i Benini to ne propušta iskoristiti. Nailazimo tu na priče o birokratskoj dosadi i političkim prebjezima, na priče o dvorskim spletkama i sabotiranju trgovačkih ugovora, na priče o hvatanju špijuna i medijskim spinovima, na priče o porobljavanju, osveti i časti, na priče o velikim zavjerama i na još mnogo toga. Svaki snop ovih priča ima vlastitog fokalizatora, a Vivian Marteuil, iako u središtu svake, samo je jedan od njih.

Osim što simuliraju kulturno-političko bogatstvo fiktivnog planeta, većina tih priča zapravo funkcionira kao varka. Šest stotina stranica dugo je putovanje i na njega je potrebno nagovoriti čitatelja. Idealno bi pri tom bilo da ovaj ne primijeti kako zapravo ne čita ni o Zaríji, ni o špijunima, ni o dijaboličnim zavjerama ni o potencijalim ratovima, već o ljubavi te rušenju i ponovnoj izgradnji emocionalnoga odnosa između Stranca i Lokalne cure.

No, kako bi čitatelj pristao na duge somnabulične odlomke Marteuilovih preispitivanja, kako bi pristao na sto i jednu svađu, znakovitu tišinu, hladnu distanciranost i uvrijeđene te patronizirajuće poglede između Viviana i njegove družice Lahu (često se zamjeralo muškim piscima, a poglavito muškim piscima junačkog fantasyja i space opere, da im ženski likovi izgledaju, govore i ponašaju se kao muškarci sa sisama – u vjerojatno namjernoj subverziji takvih žanrovskih tropa, Benini svog glavnog lika piše kao izrazito uvredljivog, osjetljivog, detaljima opsjednutog i pomalo histeričnog šonju koji pokazuje volju i želju za djelovanjem tek negdje pred kraj romana) potrebno je da ga se svako toliko navede na krivi put.

Tako mu se nude navlakuše u vidu dijaboličnog dvorskog zlikovca, malih knjižica sa šifriranim pismom, tajanstvenih, kulerskih likova imena Crni i slične "sitnice" kojima se do kraja romana smanjuje ili izravno podriva pretpostavljena važnost. Benini poznaje unutrašnji mehanizam žanr(ov)a kojim(a) se koristi i ne libi se to znanje iskoristiti.

Promatrati sve to kao 'varku' benevolentno je tumačenje, a jednako plauzibilno bi bilo takve stvari proglasiti slabim dijelovima romana. No, konačna presuda tog pitanja (a donijet će je svaki čitatelj za sebe) neće ništa oduzeti najzanimljivijem dijelu romana – odnosu Vivana i Lahu. Zaríja je pastiš poznatih i prepoznatljivih motiva svekolike SF literature koji političkom čitanju ne nudi mnogo zanimljivih prilika (kolonijalizam zao, očuvanje kulturnog identiteta i lokalne proizvodnje dobro), a Vivian i Lahu su točka u kojoj "Prodavač snova" nadilazi usko žanrovske interese. U razlaganju ovog kompleksnog odnosa mehanika prodavanja snova dobiva značenje veće od paušalnoga, a roman prelazi u sferu vanserijske proze.

Pisati ljude i njihove odnose na podlozi svekolikog političkog i identitetskog kaosa nije primarno žanrovski interes. Mehanika i uzroci tog kaosa pripadaju žanru, no u općeknjiževnom smislu riječ je "tek" o hiperboliziranim i začudnim ekstrapolacijama iskutva svijeta i povijesti. Upravo na ovom mjestu dolazimo do razloga zašto roman Milene Benini ne pripada "znanstvenoj" fantastici. U "Prodavaču snova" nije tehnologija ni tehnološki ratio ono što mijenja i definira ljudske odnose, već su to intenzitet razumijevanja sebe i volja za gnozom (u starogrčkom, a ne postkršćanskom smislu) posredovani, dakako, fantastičnim mehanizmom jer ništa osim realističke dogme takvo što ne brani.

Sastaviti rasuti osobni identitet, pronaći politički identitet i razlog postojanju, izmisliti se nanovo i pri tom održati i nadopuniti postojeće odnose  - pa, brakovi su se raspadali i zbog trivijalnijih razloga. "Prodavač snova" istražuje načine kojima se "brak" ne raspada. Ne zanima ga autarkija junaka koji slijed svoj put i na njega prima samo one koji mu se priklone, već ga zanima mogućnost suradnje i autentične komunikacije između suprotstavljenih i različitih identiteta. U jednu ruku, prodavanje snova nije ništa drugo doli metafora književne prakse. Pomalo angažiran i nešto više introspektivan, Vivan Marteuil čini ono što dobar dio pisaca čini – prodaje vlastite snove ne bi li njima premostio zaraćene strane i donio "svim na zemlji mir, veselje". A to je tema s kojom se i najveći protivnici žanrovske knjižvne prakse mogu saživjeti.