Edo Popović - Priručnik za hodače

Bilješke za ovu knjigu, stoji u uvodu rukopisa, „nastajale su na mjestima na kojima sam se zaticao proteklih pedeset godina: u buci i dimu kafića, u ponoćnim tramvajima, u mirisu smrekovih šuma, u oblacima koje je maestral dizao na Velebit, u minijaturnim hotelskim sobama s lancem vezanim crno-bijelim portabl televizorom, na crnim egejskim oblucima, u prašini slapova, u treperavoj svjetlosti podzemne željeznice, u rovovima i bunkerima, u oštrini aerosola bolničkih soba, na proljetnom vjetru s oceana, u kolodvorskim čekaonicama, u kafeima bescarinskih zona, iza rešetaka od trske na Starnbergersee odakle u Pustoj zemlji nailazi ljetni pljusak, uvijek hodajući varavom granicom između vode i kopna, neba i zemlje, sna i jave, života i smrti. Nastavi hodati, kaže onaj stari Kinez, jer smrt slijedi upravo jedan korak iza života“.

"Priručnik za hodače" je možda do sada i najzreliji Popovićev spisateljski uradak, vrlo zanimljiv spoj fikcije, reportaže, dnevničkih zapisa, eseja, citata već spomenutih prethodnika zagovornika polaganosti, te autorovih fotografija i crteža nastalih za njegovih učestalih posjeta Velebitu u posljednjih nekoliko godina. Oni koja ga poznaju i osobno znaju da je Edo Popović prije nekog vremena svjesno i s namjerom „usporio", odmaknuo se dobrim dijelom i od knjiško-novinarskih banalnosti, i posvetio se u prvom redu sebi, obitelji, prirodi... a očito i dobroj literaturi.