Robert Marić - Praznine

Praznine
Žanr Beletristika - Hrvatska i strana književnost - Hrvatska književnost
Izdavač Libro
Prevoditelj -
Vrsta uveza Meki
ISBN13 9789536966110
ISBN10 9536966115
Godina 2003
Broj stranica 182
Format 24 cm
Prodajna cijena (Dobro stanje) 10,95 Kn Kupi

Zbunjeni četrdesetogodišnjak koji misli da je još uvijek tridesetogodišnjak, izgleda kao pedesetogodišnjak, osjeća se kao šezdesetogodišnjak. Započinjem ovu kratku bilješku o “Prazninama” Roberta Marića ovom autorovom rečenicom ne samo zato jer se u trenutku kad sam je pročitao moja već postojeća simpatija spram autora pretvorila u otvoreno očijukanje, budući da sam se u njoj odmah prepoznao, već i stoga jer mi se čini da je u njoj u biti sadržana sva ona autorova surova autoironija koja je osnovni pokretač ovog njegovog djela. 

"Praznine" Roberta Marića smiju se, uvjetno, shvatiti kao roman struje podsvijesti, što znači da se tu čitatelju nameće zadatak istraživača podzemnih i podvodnih krhotina, a zatim i prevoditelja na životnu jezičnost koja komunicira s prividno nebitnom faktografijom. Pisac je, doduše, neumoljivo vezan uz život, i to uz svoj, viđen iznutra, i uz tuđe, promatrane s povlašteine margine. Ali on poduzima sve ne bi li se odupro zadanim pojedinostima i natjerao ih na podrugljivu autometaforu. Na dnu te naslage naziru se svakidašnje banalnosti kao simptomi besmisla i sveopće nemoći, ali nigdje nema ni traga svakidašnjoj, banalnoj tuzi i jeftinomu nezadovoljstvu. Kao da nad cijelim tim sustavom vlada nadmoćan osjećaj otkrivača koji je izmislio spasonosnu doskočicu pa joj se i sam dobrovoljno, možda čak i rado podredio, na taj način oslobođen briga gubitnika. Život koji polagano klizi mrtvim kolosijekom pretvara se u duhovitu igru skrivača i odriče se dramatičnih motiva s ciljem suprotstavljanja medijskim navikama. Onima koji zapomažu od dosade i razjapljenih ustiju očekuju egzotične zalogaje, odnosno mrvice. 
Spreman čitatelj može u Marićevoj prozi prepoznati gomile univerzalnih trivijalnih tema, najezde intima što maltretiraju ljudsko trajanje, kao nerješive zagonetke i kao bolesne smetnje koje uništavaju duhovni organizam. Tko god pati od doslovnosti može tu otkriti sve one egzistencijalne muke koje se nude kao životna praksa i kao dnevno iskustvo. Jer pisac nimalo ne bježi od činjenica kad god mu one trebaju kao dekor duhovitosti i kao dokazna građa optužbe. Na trenutke se on čak i namjerno izlaže autobiografskim i pseudoautobiografskim opasnostima, kombinirajući s osobnim i s općim, ne bi li na toj odmaknutoj šahovnici sve doveo do izravne mat-pozicije. Jer osobna iskustva vazda mu trebaju poslužiti kao hrpa dokaza, pogotovu ako ih se ne želi shvatiti kao ozbiljnu sudbonosnost. 
A tu je autor izuzetno spretan i poduzimljiv, spreman na krajnje pjesničke slobode te na oslobađanje riječi i misli od svih stereotipnih obveza. Služi se i veoma učinkovitom tehnikon sukobljavanja i prijateljevanja ega i alterega, što zborenju tehnički osigurava dodatnu dinamičnost, čak i dramatičnost. Duhovita dosjetka s uvođenjem psihijatra kao sugovornika također je nepobitan znak nadmoći koja se ostvaruje u prepoznavanje i u pojašnjenje. Zapravo, "Praznine" se mogu, odnosno trebaju shvatiti i doživjeti kao neka vrsta dijagnoze sveopće ludosti u kojoj se odvija naša društvena i individualna sadašnjost kao posljedica prošlosti i najava budućnosti. To je život koji smo sami skrivili i sad se nastojimo pričestiti, a bez ispovijedi. 
Međutim, Robert Marić laća se zadatka općega ispovjednika pod obrazinom dvorske lude, ispaštajući istodobno i zbog vlastitih grijeha, odnosno zabluda. To je, naprosto, djelo koje se odriče oblika i boja te se bavi sjenama kao osnovnim razlozima, odnosno posljedicama misli i osjećaja. To je djelo autora koji izvorno i autentično vlada rečenicom, ne osuđujući je na uobičajenu faktografsku funkciju. Djelo koje se čita sudionički, i koje se mora shvatiti kao izazov, a ne kao verbalni poklon.