Milan Kundera - Praznik beznačajnosti

Kako baciti svjetlo na najozbiljnije probleme, a istodobno ne izgovoriti nijednu ozbiljnu riječ? Kako biti fasciniran realnošću suvremenog svijeta, a istodobno umicati svakom realizmu? Odgovore nudi "Praznik beznačajnosti" (La Fête de l’insignifiance, 2014). Onaj tko poznaje Kunderine prethodne knjige zna da njegova želja da u roman unese tračak "neozbiljnosti" nije nimalo neočekivana. 

U "Besmrtnosti" se Goethe i Hemingway tijekom nekoliko poglavlja šeću, čavrljaju i zabavljaju se. U "Polaganosti" Vera, autorova žena, kaže mužu: "Često si mi govorio da želiš jednog dana napisati roman u kojem ni jedna riječ neće biti ozbiljna... Upozoravam te: pazi, vukovi te očekuju." No umjesto da pripazi, Kundera napokon ostvaruje svoj dugo sanjani estetski san, u romanu koji možemo smatrati sažetkom njegova cjelokupnog djela. 

Neobičan je to sažetak. Neobičan epilog. Neobičan smijeh nadahnut našim vremenom koje je komično jer smo izgubili sav smisao za humor.

Praznik beznačajnosti je roman o četvorici prijatelja koji se susreću na pariškim lokacijama, posjećuju zabave i razmjenjuju mišljenja o strasti, seksu, povijesti, umjetnosti i smislu ljudske egzistencije. Pišući o četvorici muškaraca različitih dobi i zanimanja u naizgled beznačajnim situacijama, Kundera provocira čitatelja da odbaci oklop oholosti i prigrli vlastitu beznačajnost kako bi vratio po život toliko nužan smisao za humor.