Edo Popović - Ponoćni boogie

Preziranje oficijelne kulture i normativnog življenja ponukalo je Popovića da izabere melankolično stajaliste vječnog luzera a naoko "grubog momka" u nužnom plivanju kroz neinstitucionalizirano pa i alternativno "podzemlje" zagrebačkog života: kroz bezbroj nasumičnih, jednonočnih veza i grubih gesta, kroz pivo i adoriranje vlastitim filmsko-literarnim junacima... Bez obzira na određene literarne preinake, mnogi su literarni fakti u ovoj prozi autobiografskog podrijetla, pa mnoge odlike, pripisivane, npr. Bukowskom, zajedničke su nekoj ambicioznijoj analizi i Popovićevih kratkih proza: nepovjerenje u teorijski diskurs, u ideologizirana obečanja, u odgođenu i neznačeću Riječ, a beskrajna želja da se sve uzme u vlastite ruke, iskusi, prozivi i tako provjeri.