Stjepan Vukušić - Podgorski vjetar

Knjiga Stjepana Vukušića Podgorski vjetar tematski je vezana, kako se naslućuje i iz samoga naslova, uz Podgorje, kraj Vukušićeva podrijetla i čestih literarnih vraćanja na ognjište predaka. Ta se vraćanja ovdje odvijaju u obliku zapisa o stoljetnoj borbi piščevih predaka s prirodom i neimaštinom. Sam će Vukušić u uvodnim rečenicama tu unutarnju potrebu za zapisom o svojim precima i o njihovu doseljenju u Podgorje, konkretno u Žive vodice i okolne predjele ovako protumačiti: "U želji da ojezgrim smislom taj rasuti život koji mi se uporno pojavljuje odjecima i fragmentima, tražio sam i tražim smisaono središte i cilj kretanja. No nisam ih našao." Tek okosnicu smisla vidi Vukušić u njihovu rasporedu u vremenu i njihovu nastojanju "da ukrote goru", a sve je drugo "bespoštedni rat ljudskih znakova i neizmjerna vremena".

Smisao stoljetnog kretanja Podgoraca prati Vukušić slikajući obitelj
Bralić, njezino razgranjavanje i širenje, osvajanje podgorskih prostora i borbu sa surovom prirodom u kojoj je poraženi Podgorac ponovno krenuo na nove putove u potrazi za boljim životom, potrage kakva gaje prije gotovo tri stoljeća i dovela na ove podvelebitske prostore.

Vukušićevo pripovijedanje započinje selidbom jedne grupe Bunjevaca iz
dalmatinskog Lišnja i naseljavanjem novih predjela oko Stinice i Jablanca koje je potaknuo i provodio pop Marko Mesić, ili - kako ga zovu Vukušićevi Podgorci - starina Mesić. Obitelj Bralić došla je u Podgorje bježeći pred Turcima i tražeči prostor za životnu sigurnost i nove nade. Od Grle i Ivana, dvojice braće, prvih doseljenika u Žive Vodice, preko njihovih potomaka, djece, unuka, praunuka, širenja u bratstva, ženidbe sa ženama iz Šegota, Dundovića, Balena, udaje njihovih žena u druge zaselke i rodove, sve do Franje Josipova u našem vremenu pratimo povijest Podgoraca i njihovu stalnu borbu ne samo za goli život nego i za nešto više, za jednu ljepotu življenja, makar i skromnog, ali dostojnog čovjeka. Toj borbi, u kojoj se čovjek otima ne samo prirodnim silama, neimaštini, bolesti, smrti nego i samoj smrtnosti, posvetio je Vukušić svoj Podgorski vjetar.