Marko Gregur - Peglica u prosincu

Ne volim vlakove. Bezosjećajni su i polaze na vrijeme.’

Baš volim kad netko zna napisati prvu rečenicu. Još više kad nakon nje dobro nastavi čitatelja uvoditi u priču i drži ga kroz prvu, drugu … i sve ostale kratke ili nešto duže priče u ovoj zbirci.

Priče su vedre i vesele, pa neke onda i okrutne, ali su sve redom zanimljive i životne. Likovi koji kroz njih prolaze svakodnevni su ljudi, možda Podravci, a možda to i nije važno, jer je karakterizacija likova napravljena vrlo dobro, odgovarajuće kratkoj formi koja ni ne traži ulaženje u dubinu njihovih svjetova.
Nevjerojatne, naivne i simpatične izmišljotine također su svoje mjesto pronašle u nekim pričama, uz već poznate seoske scene odjevene u novo ruho.

Marko Gregur lako izriče mnogo toga u samo jednoj rečenici. Bolesnu realnost pretvara u komičnu priču koju je vrlo lako čitati, a baš je ritmičnost čitanja jedna od glavnih odlika njegovog stila. Maštovit je, zna gledati i slušati svijet oko sebe pa ga zanimljivo pretočiti u pisanu formu svakodnevnih događaja.

Pisao on dnevnik osnovnoškolske djevojčice ili o pijanoj noći muškog društva i ekipi u staračkom domu, jednako dobro vlada svim temama i na jednako nam zanimljiv način kvalitetno prenosi emocije koje nas pronalaze bez promašaja. Čista i iskrena ljubav sudara se sa zlobom, koristoljublje i prevarantstvo iz simpatičnog ugla i ne izgleda tako strašno, bizarno se doima iznimno zanimljivim, a Mišo Kovač nije mogao ne pojaviti se makar i u sporednoj ulozi simpatične priče. Stvarna duhovitost približava nam situacije koje su nam svima poznate i čini ih lako probavljivima, toliko da ćemo same sebe uloviti kako se, čitajući, smijemo na glas.

Dodajmo k tome još malo svemira, sudbine i zvjezdica… uživajmo čitajući ove priče do dugo u noć i veselimo se još jednom mladom autoru koji nam domaću književnu scenu čini zanimljivijom.

‘… dosta sam rokova izgubio zbog nedjeljnih zora dočekanih širom raširenih ruku.’