Vjenceslav Novak - Otrov u duši

U knjizi Vjenceslava Novaka poetski naslovljenoj "Otrov u duši", antologičar Krešimir Nemec spretno je i sretno upotpunio dosadašnju recepciju hrvatskoga klasika s kompetentnom i originalnom znanstvenom prosudbom. Promišljeno je predstavio opus hrvatskog Balzaca u kojem se zrcali široka, panoramska slika burnih društvenih i političkih mijena u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća,u kontekstu hrvatske i europske književnosti. U izboru iz djela Vjenceslava Novaka središnje mjesto ima najbolji roman hrvatskoga realizma "Posljednji Stipančići". Uvršten je i dosad nepravedno zapostavljen roman "Dva svijeta" koji je u Biserima hrvatske književnosti doživio svoju definitivnu afirmaciju i novo vrednovanje. Prvotisak je bio 1903. zatim je objavljen tridesetih godina 20.stoljeća, te je ovo prvo moderno izdanje djela u kojem su primijenjeni smjeli i inovativni kopmozicijski postupci i rješenja. Tri antologijske novele "Nezasitnost i bijeda", "U glib", "Iz velegradskog podzemlja" svjedoče o estetskim i etičkim dometima autora koji se u svojim djelima približio svijetu sirotinje, beskućnika, lumpenproletera, te gladnih đaka i studenata. U uvodnom eseju "Svjetlo u crnom oklopu" akademik Nemec obrazlaže i naslovnu sintagmu Novakove knjige: "Od romanesknog privijenca Pavao Šegota, preko Nikole Bartića i Dva svijeta do posthumno obavljena Tita Dorčića, možemo pratiti galeriju tužnih sudbina koji žive s otrovom u duši". 

Književna fortuna dugo nije bila sklona Vjenceslavu Novaku. Dok su se pisale brojne laskave ocjene Gjalskijevih ili Kozarčevih djela, dok je Desiderius (lanko Ibler) čak i sladunjavi Kumičićev felkin bosiljak isticao kao primjer dobra (romano)pisanja, Novak je nekako ostajao po strani, često podcjenjivan, pa čak i smatran sasvim osrednjim piscem koji - kako je to recimo formulirao Dragutin Prohaska - pripovijeda po ukusu malograđanske publike pogađajući tako njihove vlastite nazore o životu. Ni roman "Posljednji Stipančići", kruna našega književnog realizma, nije po izlasku privukao osobitu pozornost u kritičkoj javnosti. U toj recepcijskoj ravnodušnosti i sivilu ipak se svojom lucidnošću izdvojila jedna kritika. Napisao ju je veliki pjesnik S. S. Kranjčević. Kranjčević nije osobito cijenio kritičarski posao, ali je kao suurednik (s K. Hormannom) sarajevskoga časopisa "Nada" u povodu izlaska Novakova romana "Posljednji Stipančići" napisao jednu od svojih ponajboljih književnih kritika koja se dugo pripisivala Milutinu Cihlaru Nehajevu. Pobuda za pisanje kritičkoga osvrta zacijelo nije bila (samo) lokalpatriotska (jer i Kranjčević i Novak rodom su iz Senja): prikazu Stipančića pjesnik pristupa analitički i studiozno, pogađa bitne odlike Novakova pisanja i vrlo precizno dijagnosticira bit njegove realističke metode.