Andro Purtić - Šoltanski blues

Ja san Andro Mihin (nadimak Mico), sin Joze Mihina, po nadimku Veloga Jože, i Tonke Mihine (rođene Klarić od Belinih), i rođen san sedavnaestoga dana dvanaestoga miseca ijadudevesto i pedesesedme godine u Srinjeme Selu u Mihinoj kući. Iman jednega brata, Srečota (nadimak Liberita), tri godine starijega. Dida se zva Filicijo Mihin, a baba Roza Mihina. Drugi dida se je zva Dida Pere Belin, a baba Baba Jube Belina (porijeklon iz Maslinice i Stomorske). Otac, mater, brat, ja, dida Filicijo i baba Roza smo živili u Mihinih, u srinjeme dilu Mihine kuće u kojoj je u prizemju bila konoba, na dva poda tri sobe i dva hodnika, a u dvoru su bili kužina, tinel, crna kužina sa krušnon peći, gustima sa bucalon, zahod, turanj i kućica za pasa (kamarin ispod skal koje su vodile u kuću). U dvoru je resla jedna loza, za hlad, mendula i ništo cvića po pitarima o kojeme su se brinuli samo moja mater i Srećo. Nas kao famiju su svi zvali Mihini, za razliku od drugih Purtića u selu koji su jemali drukčiji nadimak, ka naprimjer Špaletrovi, Marinčevi i Cukićevi.
To je bilo izuzetno važno za određivanje ko je ko, a u mome slučaju je još važnije bilo ono "od Veloga Jože". Svaki susret sa nikin nepoznatin odraslin čovikon ili ženon, bilo di na Šolti, započinja je ili završava pitanjem: "A, čigov si ti?" Kad bi ja odgovori: "Od Veloga Jože", onda je odma bilo sve jasno, ko san i ča san.