Stjepo Martinović - Oči svete Lucije : sedam konavoskih priča

U vrijeme kada je odgovorna većina sigurna kako baš sve počinje iznova i s njima; i novi politički sustavi, i nove prehrambene navike, i novi likovi, i nove biblioteke, i nova znanja, i novi propisi ljepote, i nove granice, i nove ubožnice, i novi dizajn ostarjelog vođe, i kada se svako pozivanje na osobnu prošlost proglašava nepotrebnom kočnicom i prevelikim teretom novom nacionalnom napretku, proza Stjepa Martinovića “Oči svete Lucije”, podnaslovljena kao “Sedam konavoskih priča”, čita se kao pohvala istinskim vrijednostima.

Točnije, pohvala priči i pripovijedanju, baš onako kako je prave čitatelje poučio Andrić, a Jergović i Mlakić nastavili ih propitivati po istom udžbeniku, podcrtavajući – svaki svojim pismom – lekcije o nemiru ljudske duše i vječnom bijegu pred osvetom i kaznom.

Ova je proza i utjeha onima koji se opiru prihvatiti pisanje kao usputnost, kao bilješku vrlo kratke trajnosti čija je jedina svrha nekoga prozvati i povrijediti. Smiraj je i za one koji se više i ne trude pojašnjavati kako njihovi i živi i mrtvi govore u njima. I opominju ih. Pišu se još uvijek i čitaju prave knjige, reći će i oni koji se osjećaju terorizirani uvezenim priručnicima za stjecanje prekonoćnih uspjeha, za održavanje sretnih brakova i prepoznavanje roditeljskih zadaća. Uvijek u najviše dvanaest, a najradije u sedam poglavlja. Ponavljajući iznova, a još uvijek bez ikakva "stručna pojašnjenja", rekli bi oni kojima je pisanje o knjigama radno mjesto ali ne i život sam, da je Martinovićev rad nakit; filigranska konavoska naušnica što će uskoro u izlogu knjižara nježno privlačiti ljepotom – one koji znaju gledati. Samo će takvi dotaknuti njezin odsjaj u sjeni svih onih šljokastih, plastičnih, roskastih, onih što se nakon samo nekoliko izlazaka potroše i polome. I što je najvažnije, za kojima nitko, ako i skliznu s uha i više se ne pronađu, ne plače.