Damir Lukačević - Odabrano dijete

Šuma je bila naizgled tiho mjesto, no zapravo je obilovala zvukovima. Ako bi se onaj tko je u nju ušao umirio i utišao bar nakratko, ubrzo bi čuo mnoštvo glasova koje su proizvodile nebrojene vrste trčećih, puzećih, letećih bića, onih koja su živjela u tlu, ispod lanjskog suhog lišća, pod korom drveća, medu granama grmlja i visokih stabala koja su opet, svako za sebe, svaka vrsta drukčije, pjevala i šumjela. Bili su tu i zvuci koje trava šapće u polaganim uzdasima i oni koje vjetar stvara u lišću i granama, uvijek drukčije, već prema vlastitom raspoloženju.
Ali iza svakog zvuka života krili su se i oni drugi: tihi korak zvijeri koja se prikrada lovini, hitro kretanje progonjenog plijena i lom suhe grančice pod brzom nogom u bijegu, posljednji krik lovine ili sve sporiji pa zaustavljen trk razočaranog i do sljedeće prilike gladnog lovca.
Zatim, tišina šume bez daha. Tihi, oprezni uzdah pa potoni uzdah olakšanja i zahvalnosti onih koji tog trenutka još uvijek žive.
No, ispod svakog zvuka života, ispod zvukova smrti koja opet nekom život daje, bujao je jedan tiši, za uho nečujan bruj: svaka travka, nad njom svako, ma i najveće stablo, pod njim na tlu, u njegovim granama, pod lišćem i pod korom svako stvorenje, bilo sitno ili veliko, bilo plijen ili lovac, zračilo je svojim osjećajima. Kao što je uho čulo zvukove kretnji i glasanja, tako je srce čulo osjećaje svakog bića uokolo. I kao što je bilo bitno čuti pokret ili osjetiti miris, tako je isto bilo bitno oćutjeti tuđe osjećaje: žudnju lovca, strah lovine ili blizinu site zvijeri koju nesuđeni plijen u tom trenutku, s olakšanjem, ne osjeća kao prijetnju pa samo, tih i pritajen, čeka da ona prođe....