Miro Gavran - Najposlušniji bolesnik Trpimir

Najposlušniji bolesnik Trpimir
Žanr Beletristika - Hrvatska i strana književnost - Hrvatska književnost
Izdavač 24 sata
Prevoditelj -
Vrsta uveza Meki
ISBN13 9789537561840
ISBN10 9537561844
Godina 2010
Broj stranica 78
Format 20,5 cm
Prodajna cijena (Vrlo dobro stanje) 8,44 Kn (1,12 €) Kupi
Prodajna cijena (Dobro stanje) 6,75 Kn (0,90 €) Kupi

Bolesnik Trpimir našao se u umobolnici u Zagrebu pišući pismo svom liječniku koji je trenutno na godišnjem odmoru. U pismu će Trpimir napisati čitavu povijest Hrvata ne bi li njegov liječnik dobio dojam da je Trpimir zapravo zdrav čovjek, pogreškom stpan u žutu kuću. Čini se da čovjek baš mora biti psihički bolesnik da bi smio reći istinu ma koliko ona bolna bila:

«To vam je seljenje bilo čudno i dugotrajno: ostavili Hrvati Karpate, i hajd' trbuhom za kruhom, pa gdje stigneš. Povedoše sa sobom i Hrvatice, jer još nijedan narod nije pobjegao od svojih žena – čak ih i danas (13 stoljeća kasnije) te iste uporne žene slijede na putu u Njemačku, a ako ne pođu odmah s njima, a ono kad-tad jednog ružnog dana, osvanu u Stuttgartu, pa što si mislio da ćeš pobjeći od mene, dok ja krepajem s djecom kod kuće, ti se ovdje švalerišeš, i sve u tom smislu.»


Trpimir piše iz pozicije bosanskog seljaka koji je došao na privremeni rad u Zagreb. Mislim da nema veće boli od boli za zavičajem koju osjećaju pravi gastarbajteri koji su otišli zato što su morali, a ne zato što su htjeli.

«Znam da svaki čovjek kaže za svoje selo da je najljepše, to je razumljivo neobjektivno, i svim takvim poručujem da prvo dođu u moje selo, pa će odmah shvatiti da su bili neobjektivni smatrajući svoje najljepšim.»

Autor kroz usta svog glavnog lika progovara i o svom stavu o (hrvatskom) književnom svijetu:

«E sad vas ja pitam, dragi moj Doktore, jesu lui oni koji takve romane pišu, ili oni koji takve romane čitaju. Ili, npr. ovo: (baš mi je palo na pamet) kažu, ima tih pisaca što uzmu tako neke dokumente koje su pisali pravi živi ljudi od krvi mesa i kostiju, pa ta dokumenta ispremještaju po svome sistemu, skupe ih na hrpe i to onda izdaju kao svoju knjigu. Pa to je za pošiziti, vidite li vi gdje ode tak kultura, knjige piše tko god hoće, a nekad se je znalo: knjige su mogli pisati samo književnici i basta. Ili recimo, zar nije bilo bolje ono prije sto godina: Šenoa je pisao, a ostali su čitali, i nema nesporazuma. Ja se, evo, stao ljutiti na ove nove pisce, a iskren da budem: žao mi toga naroda, rade kao marva, pate se i muče, moraju paziti na tu ludu rečeničnu melodiju i one sisteme: ono da jedna rečenica proizlazi iz druge, hoću reći iz prethodne, a opet: ne smije se sudariti s narednom, te da nema ponavljanja i sve takve zavrzlame. Pa ja bih, moj Doktore, dobio slom živaca kad bih se sad morao vratiti na početak pisma, čitati ovo što sam našvrljao i još popravljati. E ne bih ni za Nobelovu nagradu.»

I na kraju, ako ste se pitali gdje su nestali svi oni serijski štipači žena u tramvajima, ne bojte se, samo su u ludnici!

«Vi to možda nećete shvatiti, ali: uvjeravam vas da je u tramvajima pravi užitak štipati ženskadiju, nigdje kao u trmvajima. Možda sam tako zavolio Zagreb upravo zbog tih tramvajskih doživljaja. – Uštinem ti ja u onoj gužvi neku koku, a ona pljus: torbom lupi penzionera koji stoji pokraj mene i još mu kaže: sram vas bilo, u tim godinama nasrećete na žene, umjesto da čuvate unučad kod kuće, a jadni čovjek propada u zemlju od srama, cijeli ga tramvaj gleda kao da je J. Trbosjek lično i osobno.»