Drago Šaravanja - Na drugoj strani vremena

U nas svakom djetetu nadjenu po jedno ime. Meni su ih nadjenuli dva. Ja često puta mislim o tome, mislim kako nisam sam u svojoj koži nego da smo u njoj dvojica. Ponekad se i naljutim. Rekli su mi da su za sve krive žene koje su pomagale majci kad me je rađala. Pričale su kako sam na svijet došao buntovno, da sam se derao kao vuk, kako je sve zvonilo LI tavama. Mora da su me prale u hladnoj vodi. Ko naše žene, baš ih briga. Ja se ničega ne sjećam. Može biti da je bilo baš kako su one pričale, može biti cla i nije. Ja ne znam. One su me nazvale Zvonom. U nas je zvono ono što visi o dubu na groblju s čim se zvoni i pozivlje mi-sare na svetu misu. Tako su me zvale. I fratru su poručile (po kumu i kumi), da me tako zavede u svoje knjige. Kasnije sam se uvjerio da ih fratar nije poslušao. On je u knjige upisao Zvonimir....