Grupa autora - Marin Držić - svjetionik dubrovačke renesanse

Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa (Pariz, 23-25. listopada 2008).

Zbornik "Marin Držić – svjetionik dubrovačke renesanse" sadrži radove književnih povjesničara, teatrologa i traduktologa koji o petstotoj obljetnici rođenja dubrovačkog komediografa i pjesnika Marina Držića (1508-1567) koji iznova osvjetljuju njegovo djelo te kulturne okolnosti epohe, osobito dubrovačkoga društva.

Okupljeni radovi svjedoče da Držićevi likovi snalažljivih slugu i okretnih sluškinja, lukavih trgovaca i naivnih seljaka, obijesnih sinova rasipnika i kurtizana, rogonja i lukavih žena, zaljubljenih staraca i okorjelih škrtaca, ljudi "nazbilj" i ljudi "nahvao" iz renesansnoga Grada i danas imaju što reći suvremenicima. Zato metafora svjetionika iz naslova zbornika upućuje na vezu historijskog nasljeđa i novih vizija, novog čitanja dramskoga kolosa.

Autori priloga na raznolike načine pristupaju Držiću i njegovu bogatom, trajno inspirativnom književnom djelu. Zlata Bojović traga za piščevim idejama na kojima su zasnovane filozofija i poetika njegova vremena, što ih je promoviralo preporodno doba. Slavica Stojan usmjerava pozornost na Držićeve literarne modele iz zbilje i na temelju novih, kao i slabo poznatih dokumenata, iznosi saznanja koja reinterpretiraju Držićevu biografiju.

Slobodan Prosperov Novak nastavlja svoje istraživanje figura straha, iz vizure njegova iskazivanja u dokumentima i pismima te  na korpusu Držićeva dramskog djela. Tomislav Bogdan pokazuje da antipetrarkizam, s obzirom na žanrovsku uvjetovanost, nije Držićevo poetičko opredjeljenje. Leo Rafolt promatra grotesku kao mehanizam Držićeve dramaturgije, ističući značaj etničke stereotipizacije u povezivanju seksualnih alteriteta. Dunja Fališevac bavi se relativno zanemarenim likom Tripčeta, koji ima obilježja skeptičnog i rezigniranog antijunaka, tragajući za izvorima profilacije toga lika.

Lada Čale Feldman polemički ispituje koncept dramske geometrije u Dundu Maroju, pokazujući da je iz nje teško bilo što izostaviti. Boris Senker piše o dodirnim točkama karnevala i komedije Dundo Maroje, iznoseći pretpostavku da se Držić uključio u reformu karnevala koja se tada provodila. Ista je komedija s traduktološke i lingvističke pozicije predmet izučavanja Valnee Delbianco i Sanje Roić te Paul-Louisa Thomasa.