Josip Budiša - Manje više isti ljudi

Potvrđujući misao kako je stavljanje točke na radni vijek često zapravo dvotočje za ulazak u treću životnu dob, kao zlatno doba u kojima možemo uživati blagoslove svoje cjeloživotne žrtve, autor se ne plaši otvaranja dvojbi, traženja spužvi koje će nam u (pod)svijesti izbrisati one trenutke kada smo sva svoja visoka moralna načela pokušali nakratko zakloniti životnom pragmom i iskorištavanju prečica i lakšeg puta na životnoj kalvariji.
A u životnoj mudrosti, osobito u umjetnosti, uvijek je bilo važnije i plodotvornije stalno ponavljati prava pitanja!

Mladen Vuković
Knjiga nedvojbeno ima osjećaj za vrijeme, kako u njegovom društveno-političkom kontekstu, tako i na tijek života glavnih likova.
Autor upućuje na suptilna zamućivanja, s jasnom dvojbom je li se čovjek pri kraju životnog puta uopće sprema razgolititi, a da ne iskrivljuje ili pojednostavnjuje, kako događaje, tako i svoju ulogu u njima. I na kraju može li se čovjek bez osjećaja krivnje, optužiti samoga sebe.
Može li se grižnja savjesti ušutkati, a da isti čovjek nije lišen budućnosti.

Mladenko Domazet
Budiša nagonski kreće u avanturu zvanu pisanje. Mislim kad se sa strašću piše – ta strast postaje opipljiva. Život je jednostavan, život je kompliciran, određuju ga okolnosti, određuje ga svašta, ali svi smo mi više manje isti kad se nađemo u situacijama poput Budišinih likova.
Od mentaliteta, podneblja i genetike? – teško je “uteći”. Ostati čovjek lako je – ali put do toga – težak je.

Ljiljana Skataretiko