Dražen Katunarić - Kronos

Nakon što je, suočen s činjenicom živahnosti vremena za koje je mislio da ga je, upakiranog u dan, možda moguće zaključati, Dražen Katunarić, odlučio je uokviriti knjigu s temom vremena i smjestiti ju između motiva dana koji se "ne sjeća sebe sutradan" i onog vremena za koje se činilo da "je spavalo u tišini", a sad - da bi označilo početak teksta - proviruje van kao slijepo mladunče. Nakon što apostrofira gubitak nevinosti i potvrdi bačenost u svijet uporabom preslike arhetipske epizode Uran-Kronos-Gea, Katunarić se na zaigrane načine obraća našoj konačnosti i nedovršenosti. (...)

Čitatelj će na stranici 53 naići na jedne od najljepših ljubavnih redaka suvremene poezije. Nakon noći provedene s ljubavnicom, ljubavnik piše: "Mjesec nas je pronašao gole i sjajne u podrumu, kao presavinuti švicarski nož. S leđa obasjao metal obnaženih tijela, razgolitio našu tajnu, do maloprije skritu od noći". Ali, što je puno važnije, ljepotom trenutka, zaštićenu i od vremena. Trenuci poput ovakvih ono je što nam omogućuje da se i Kronosu nasmijemo u brk, u nadi da će, bar načas "opustiti čeljust".