Tea Tulić - Kosa posvuda

Prva proza Tee Tulić "Kosa posvuda" pripovijeda priču o jednoj obitelji, posebice njezinoj ženskoj liniji nona-majka-kći, i suočavanju s majčinom bolesti. Pripovjedačica se služi infantilnom perspektivom, koja je uvijek nekako prirodna kada djeca govore o roditeljima, ali kako bolest odmiče i majka onemoćava uloge majke i djeteta se polako mijenjaju, pa kći preuzima skrbništvo za majku, novu ulogu na starim osnovama. A Noni skrbništvo već odavno treba, ona je na neki način najveće dijete ove knjige.

"Kosa posvuda" je utoliko i nacrt obiteljskog romana i povijest pokušaja da se neizlječiva bolest izliječi, što će reći da se u ovoj knjizi maršira kroz bolničke sobe na čijim vratima se samo mijenjaju brojevi, dok bolest raste, da se u očaju pribjegava i alternativnim metodama, dok bolest raste, svemu što daje nadu i vraća dostojanstvo oboljelom. Usput se nizom lajtmotiva pripovijeda i o kućnim ljubimcima, susjedima, vjeri, flash-backovima vraća u djetinjstvo, spominju uroci i prometne nesreće, a listovi kupusa života rastu pred nama…

"Kosa posvuda" nije nekakva mračna knjiga unatoč tome što joj je okvir ispitivanje riječi "bez imalo mekoće, satkane od samih suglasnika" – smrt. Naprotiv, Tea Tulić je uspjela svojim pripovijedanjem i britkim zapažanjima, uvrnutim, luckastim pristupom i životu i smrti, kroz lucidne crtice, što humorom, što domišljatošću i sjajnim stilom – vitalizmom generalno – ispričati priču koja se čita lako i s užitkom, a da pri tom nije izgubila ništa od svoje potresnosti i duboke emotivnosti. Ova knjiga je nešto kao "uloga moje porodice u najraširenijoj svjetskoj bolesti", samo na pop-način, djevojački i terapeutski iskren.