Tomislav Domović - Kožom uz kožu

Tomislav Domović naglašeno ljubavno erotskim ciklusom, nakon poduljeg izbivanja, najavljuje povratak u krilo suvremene hrvatske poezije. Kritika se nikada nije sporila s njegovim talentom. Sada pak on, nakon jedne vojske pjesnika u nas, s nesebičnim stavom spram neuništivosti i obnovljivosti života u ljubavi, uviđa koliko je uzaludno poricanje strasti kada je riječ o taktilnoj praslici žene. Grudi, njedra, poljubac, oči, kosa, tijelo žene i slično, kao da se nikada nisu mogli rječoliko posve izraziti u poeziji.

Domović to čini bez pretjerivanja, dakle, nipošto ne upada u labirint malodušnosti i u ono što obično nazivamo otjelovljenje bezizglednosti, pomalo anakrono u naše doba, kada se poetiziraju i osobne erotske orgije, a one su uglavnom u službi izmučene imaginacije i potisnute seksualnosti.

Stoga nam Domović nudi vlastitu pjesmu nad pjesmama. Njegove ljubavne pjesme neiscrpiv su prostor ljubavnog udivljenja pred ženom, kao pred žrtvenikom, a obasežu nešto sržno – primjerice, učestale su metaforičko simbolične interakcije s morem i metaforama koje se za svoj prijenos značenja koriste valovljem. Dakle, omiljele su mu snažne slike u kojima je žena prikazana kao nemirno more i koja je obdarena dojkama kao 'spasilačkim bovama'.

Iako nije podčinjen tako uzbibanu moru, a važno je istaknuti da on, usuprot pjesničkoj generaciji koja je upravo na sceni, vješto skriva svoje psihološko-biografske detalje. Riječ je o osviještenoj metodi prerade tradicijske građe. Između užitka i fantazije, između zbiljnosti i privida, on će radije izabrati nepatvorenu lirsku osjećajnost. (Sead Begović)