Ivan Varga - Knjiga ot Štefeka z Međimorja

Jedanaest godina nakon što je u vlastitoj nakladi objavio Običaje u Svetoj Mariji u Međìmurju, knjigu nevelika opsega, ali iznimno vrijedna sadržaja, Ivan Varga, diplomirani etnolog i profesor hrvatskoga jezika objavljuje novu knjigu. Za razliku od prethodne, kojom se dokazuje kao etnolog te od zaborava spašava vrijedne godišnje te životne običaje opisujući ih hrvatskim standardnim jezikom, Knjigu ot Štefeka z Međìmorja, piše svojom rodnom kajkavštinom.
Knjiga ima 110 stranica te je ovako koncipirana: nakon uvodnoga dijela slijedi pet poglavlja naslovljenih: Dok sem bil malji, Dok sem išel f školo, Dok sem bil mlodi, Dok sem bil stareši, Ve. Iz naslova knjige može se iščitati da je glavni lik Štefek iz Međìmurja, a iz naslova poglavlja da autor opisuje Štefekov život od rođenja do sadašnjega trenutka, a to je vrijeme pred mirovinu. Svako je poglavlje podijeljeno na manje dijelove, a svaki od njih opis je jednoga događaja iz Štefekova života. Štefek sam opisuje te događaje. Tako npr. doznajemo da je preživo skok bika preko sebe, vrlo nam detaljno opisuje kako je učio voziti bicikl, kako je istraživao što će se dogoditi ako čavao gurne u utičnicu, kako je na Valentinovo trčao bos do groblja ne bi li ondje dobio crvene čizmice, kako je – igrajući se kauboja – pao s krova, kako je u staji učio svoje prve plesne korake, kako si je u Podravini tražio curu... Tu su i doživljaji iz vojske u Nišu, opisi života u Zagrebu gdje se zaposlio u Čistoći, pohađao tečaj borilačkih vještina, pao s tramvaja... Nabrojeni događaji iz Štefekova života, i još više njih nenabrojenih, ispričani su na humorističan način.
Uz Štefeka, u opisanim dogodovštinama sudjeluju i njegov najbolji prijatelj Ivek zvani Grintavec, susjedi Jondri i Donči, vujec Roki, kum Joži, mama Treza, japa Tomi, sestra Katica. Tu su i učiteljice, tj. drogarice Dragica i Trezika, veljičasni Ante, kompiči Cucek, Puklješ, Spirek, Ftičar i još mnogi drugi.
I u ovoj knjizi autor opisuje običaje, vjerovanja, svakodnevne seoske poslove, život u gradu kako ih Štefek doživljava kao dijete ili pak kako u njima sudjeluje kao mladić i odrastao čovjek ponosan što je „dogurao“ do odgovorne službe čistača ulica te postao gospon čovek.
Čitajući knjigu stariji će se prisjetiti, a mladi doznati kako su izgledale nekadašnje svadbe, nogometne utakmice, kako se nekad ministriralo, pješice hodočastilo na Bistricu, družilo, zabavljalo, vojsku služilo, radilo u polju, u državnim poduzećima, na crno u Njemačkoj...
Otišavši u Zagreb, Štefek nije zaboravio govoriti kajkavski – u situacijama kada treba, zna on i šteconoriti, tj. govoriti hrvatskim standardnim jezikom, ali sa svojim pajdašima spomina se po međìmorski te time poručuje svima kako valja čuvati i voljeti svoju kajkavštinu, a ne ju napuštanjem zavičaja zaboraviti.
Kada uzmete knjigu, čitajući pojedina poglavlja, osjetit ćete miris sijena i svježe izorane zemlje, nosnice će vam zagolicati miris kukuruznih žganaca, domaći špek, netom z lagva puščeni črnjòk... Kadšto će vam se učiniti da u daljini čujete zvuk orgulja, limenu glazbu, glasanje pataka, krava, trubu koju svira kanòs ili pak bubanj kojim mali birof najavljuje izvikivanje oglasa na seoskim križanjima...
Iako je knjiga pisana međìmurskom kajkavštinom, ne bi smjela biti jezičnom barijerom svim kajkavcima. I ne zaboravite Štefekovu poruku – čuvajte svoju kajkavštinu, jer njome, kao i naš Štefek, morete reči čisto se kaj vam na srco lježi.

Prof. dr. sc. Anđela Frančić

2. ZAKAJ PIŠEM PO MEĐIMORSKI
Jo, Ftičar, Puklješ, Grintavec i Spirek smo se dogovorilji da se bomo med sebom spominalji samo po međimorski. Što počne šteconoriti, mom ploča rundo. Dalko ot toga da mi ne znamo po gracki ilji po štecunjski govoriti. Ampok smo mi v grocki sljužbi i moramo znati po gracki govoriti, a i školovani smo. Alji se nemre negda se po gracki niti povedati jerbo nekojih reči niti nega. Kak se, na priljiko, more po gracki reči čekičar? Nikak, jerbo v grodo niti nega čekičara, pok oni to reč niti nemajo. Ilji pok, rečemo, kombajn. Kak bi se opče moglo reči kombajn jerbo oni v grodo nemajo pšenico ilji zop i kaj če jim unda opče kombajn, a ako nemajo kombajna, unda niti ne razmejo kaj to znoči ak se velji „Ištvan Ivicef mi bo zutra zop kombajneral“.
Jempot sem bil nekak hude volje dok sem bil f sljužbi i praf unda mi dojde nekof Bosonec s Hercegovine i velji mi:
– Čuješ, bolan jarane, da li ti znaš gdje je Draškovićeva ulica?
Jo ga onak sljužbeno oštro pogljedam, jerbo sem mel grocko uniformo ot Čistoče na sebi, i veljim mo:
– Znom!
I nastavim dalje pometati vuljico. A on meni:
– Magare jedno blentavo! Reci mi gdje je ta ulica!
A jo mo veljim:
– Čuješ ti šmrkljivec! Pri nas v Međimorjo nega magarci, pok unda niti nemrem
jo biti magarec. A kao drugo i kao treče, ak si pismen, unda zveri vu te plove toblje po fasadama i na tem tobljama ti z beljima slovi pišo vuljice. Dok prečitaš da piše Draškovičeva vuljica, unda si tam! Smo se razmelji?
A Bosonec meni:
– Šta si reko da si ti iz Međugorja? Ti da si iz Međugorja?! U Međugorju se ne govori slovenački nego rvacki. Eto vidiš, ja sam ti, bolan, iz Međugorja.
A jo njemo:
– Čuj ti, posranec jeden! Jo sem ne z Međugorja nego z Međimorja. Pri nas se ne Marija skozala, a kak mi se čini niti se ne koni skozati, pok mi nemremo živeti od iznajmljivanja stoni, nego moramo fest delati ako očemo iti nopri. A kao četvrto, jo govorim po međimorski, a međimorski jezik je hrvacki jezik, a ne slovenski. A ti ne govoriš po hrvacki, nego po srbijonjski jerbo se po hrvacki ne velji „slovenački“, nego „slovenski“ i ne velji se „šta“ nego „što“ jerbo je hrvacki jezik štokafski, a ne štakafski.
A unda me zgrabil za goljer i štel me hititi, i to dolji, alji sem se jo ne dol. Pograbil sem fljetno metlo i več sem zamohnol, alji se unda podel jen gospon i on nas je rastajel i rekel:
– Dečki, mir! Mir! Hajde idite svaki svojim putem! Tak je i bilo, alji sem jo sejeno viknol:
– Ti muljec jen, naj mi se več pret joči skozati!
Dok sem došel dimo, prefoljil sem se Grintafco kak sem se na vuljici boril za međimorski i za hrvocki jezik. I rekel sem mo da bom jo to napisal f svoji knjigi. A Grintavec mi velji:
– Štefo, pok zakaj ne pišeš to knjigo po gracki? Unda bi te razmelji i v Beljiščo, i Dalmatinci v Istri, i v Barbarigi i sigdi.
I pitam jo Grintafca:
– Ivo, a ti znoš zakaj se Barbariga tak zove?
A on je ne znal. A jo razmem nekaj i po dalmatinski jerbo mi književniki moramo
nekaj i to razmeti. Znom da Dalmatinci za vujca, ilji pok teca, ilji pok strica veljido barba. I unda sem si jo premišljoval kak je ve dalje bilo. Te tetec kojega oni zovejo barba se fest napil Podrafke ilji koje druge pive i bilo mo je unda slabo i počel je fest rigati. I to so ljudi vidlji pok so počelji vikati:
– Barba riga, barba riga!
I tak je nastala Barbariga. To je ne baš ljepo ime za selo jerbo mi v Međimorjo imamo puno ljepša imena za selje, kak na priljiko Hemoševec, Oporovec, Čukovec, Droškovec i sljično i so to sela se ljefko pamtijo jerbo je na krojo navek „vec“. A dalmatinski sem se nafčil jerbo sem na teljeviziji gljedal i Lujđija i Bepino i Meštra i Vaša Visosti i Vaša Svitlosti. I dok so se spominalji, nekaj sem čak i razmel. Alji de so oni do Dudeka i Regice i drugih. Alji mje navek bilo joko žal Dudeka jerbo so ga Cinober i Presvetlji navek žmikalji, a Regica, mesto kaj bi ga podržola, unda ga je još i ona pošikovala i skoriščovala. A Dudek je sem samo dobro štel i bil je joko spameten, alji je puno pot ne bil dosta prefrigani.
Na krojo toga razgovora veljim jo Grintafco:
– Ivo, jo knjigo pišem po međimorski jerbo čisto se morem reči kaj mi na srco lježi, a ak bi to štel reči po gracki ilji po štecunjski, unda bi se moral zmišljovati kak se nekaj po štecunjski velji. A međimorski, ako očem nekaj reči, reč mi dojde mom direkt v zobe i na jezik.