Lidija Vukčević - Kiši li neprekidno nad Kotorom?

Pisana u maniri  iskustva proze dokumentarizma, ali i s dužnim ironijskim odmakom od nje, ova je romaneskna cjelina i svojevrsni vrlo osobni imaginarij ali i univerzalistička, duboko ženska u najboljem smislu, manirizacija vlastitoga rukopisa, unutar kojeg sve postaje upitno: i sam čin pisanja i vrednovanje književne umjetnine, i subjekt-objekt relacije, i što je možda najzanimljivije, dovođenje do komičnih paradoksa aspekata naše suvremenosti sa smjene stoljeća.

Izvodeći svojim zanimljivim jezičnim i semantičkim bravurama svoj anti-roman, Vukčevićeva pokazuje i nesumnjiv smisao za humor i autoironiju, ali i  neupitan sluh za postmodernitet te njegovu imanentnu i ironijsku  kritiku.

Čini nam se da je  svojim romanom Lidija Vukčević  pokušala baciti rukavicu suvremenoj romanesknoj produkciji, nadasve onoj vlastite književne generacije, pa je razumijevamo i kao stanovit  "njen obračun s njima".