Antej Jelenić - Kentaur u kvartu

„Zaminija sam pištolj za dva grama bilog, haha. Ajmo se počastit.“, rekao je. Činilo se da mu je pao kamen sa srca. Ipak je šmrkao, pušio i pio sȃm, a mi smo ga polako odvlačili u svijet umjetnosti. Irma mu je pročitala par Nerudinih pjesama. Govorili smo mu o konceptualnoj umjetnosti. Pokazali mu naopaku zahodsku školjku/sfingu koju imam na balkonu. Ubacio sam mirisni štapić u nju, a ispod postavio zvučnik pa pustio pjesmu Smeće koju sam jednom prilikom snimio, tako da su iz cijevi usmjerene ka nebu izlazili dim i tekst. Duchamp bi bio ponosan. (…) „Smeće je posljednji oblik ljudskog izražavanja. Ono nas neumorno podsjeća na zanemarene jezike, hijerarhiju kukavičluka, prioritete oka, na sve odbačeno koje svojim volumenom višestruko nadmašuje ono što smatramo korisnim. Supersmeće je biće simbioze i poezije, nove mitologije koja se odvija na rastućem deponiju ljudi, ideja i instinkta. Nas koji ne pripadamo niti jednoj klasi i ne upadamo u niti jednu reciklažnu opciju sve je više..."