Julijana Adamović - Kako su nas ukrali ciganima

Julijanini tekstovi zaustavljaju i tematiziraju život žene u godini i trenutku, kada se on, život s minijaturnim malim početnim slovom riječi, usudi drznuti pred pravilnicima čvrstih bračnih udruga i bontonima obiteljskih ponašanja, onim nepisanim propisima čiji su autori uvjereni kako je baš njima, a ne biblijskom propovjedniku, dano na prosudbu kada će se i u koga netko zaljubiti, kada će roditi prvo dijete i tko će mu i iz kojih razloga napisati pogovor prvoj knjizi. 

Druge se žene, među kojima je najviše onih iscrpljenih građanskim nelagodama, vole uvlačiti u knjige u kojima se ispovijeda slabost, strah, ljubavnička muka i poneka laž. One se kroz priču jedne hrabrije i iskrenije žene podsjećaju na vlastitu priču; poslanu u zaborav, potisnutu duboko među grudi; kako ne bi procurila i negdje u vrijeme nedjeljnog ugodnog blagovanja istrčala kroz bore oko očiju ili kroz razmaknute gornje zubne jedinice. Nad knjigom ili pred monitorom, svaki puta kada u njezinim grešnim rečenicama ugledaju sebe, te druge žene pocrvene i u tišini zahvale. Čitanje doživljavaju kao osobnu'autobiografskom pismu u Hrvatica'. (...)

Autorica knjige priča «Kako su nas ukrali Ciganima» zna gledati svijet oko sebe i nadarena je vidom koji fiksira neprimjetne povezne niti među ljudima, stvarima i događajima. „Sve je sve" i „sve je povezano" kaže se u jednoj od prvih priča pisca rođenog dvadesetak godina prije Julijane A., u gradu na Dunavu. I Julijanine priče, unatoč čvrstoj kompozicijskoj zaokruženosti svake od njih, povezuju se udarnim i ponavljajućim motivima (motiv cipela, sna, imena, Ijubavništva, krivice). 

Priče su svuda oko nas, samo ih treba prepoznati i imati hrabrosti zabilježiti ih. Katkada se i zbiljski, opipljivi život lakše izdrži ako se promatra kao tekst (sve se mora dogoditi s razlogom i u funkciji nečega) - onako kako se to zbiva u zanatski dobro napisanoj prozi. (...)

Možda je umjesto svih ovih pogovornih rečenica - o Julijani kao o njoj i kao o sebi -  bilo dovoljno samo reći kako se priče Julijane A. doimaju i kao nacrti za velike romane. Neke afirmirane domaće autorice u svojim opusima raspolažu s daleko manje tema, a o detaljima da i ne govorim, nego ih 'Blogerica s Dunava' vrti u svom proznom prvijencu. (Iz pogovora Julijane Matanović)