Milka Pogačić - Jura Filipčić : roman iz nedavne prošlosti

Predgovor Zdenke Smrekar objavljen u prvom (posthumnom) izdanju romana (1936.):
»Jura Filipčić«, posljednje književno djelo Milke Pogačić, koje je izlazilo u »Našoj Ženi« već nakon smrti autoričine, izlazi pred hrvatsku javnost eto i kao posebna knjiga, da još jedanput dovikne svima nama posljednju poruku Milke Pogačić:

»Samo u neprekidnom, nesebičnom, požrtvovnom radu dostojan je život čovjeka!«,

posljednju i konačnu poruku jedne velike hrvatske kćeri svome domu i rodu.

Jer tko je Jura Filipčić?

Hrvatski zagorski čovjek s prometejskim zapisom u duši, koji mora patniku — bratu svome — donijeti sebe i srce svoje, makar i na svoju štetu; čovjek faustovskog zamaha, kojemu za vlastitu sreću treba da vidi »gdje slobodan narod na slobodnom tlu stoji«.

A na to nijesu Juru Filipčića uputile škole, ni gospodska civilizacija, ni uglađeno društvo časnika i zagrebačkih kavalira, u kojemu se on kreće.

On to nosi u sebi, u svojoj krvi, u iskonskim instinktima svoga zagorskog porijekla.

Ima dakle najvišega plemstva i bez plemićkih povelja, ima plemstva u rođenoj ljepoti i etičkoj vrlini duše, koja opravdava vjeru u život, vjeru u čovjeka.

Nu Jura Filipčić još je nešto:

Upućeni znadu, da je Milka Pogačić na njemu iznijela značajne crte svoga oca. Ali mi, koji smo poznavali Milku, sigurni smo da je ona u Juri Filipčiću ocrtala stremljenje svoje vlastite duše.

Od mladih njenih dana, kad je bila učiteljica na periferijskim školama zagrebačkim, pa do pod vedru starost, njen život i nije drugo već briga za čovjeka u bijedi i jadu.

Po njoj zamišljene i osnovane institucije ostaju neizbrisiv spomen njezina stvaralačkog milosrđa i postojane brige za bolji život svoje okoline.

I kao žena utančanog takta, koji je izbijao iz osjećajnog srca, Milka je znala, da nevoljnika ne treba čekati, dok zakuca na vrata, već da se »k siroti mora poći«.

Izdjelana, usklađena, oštro ocrtana ličnost s nacionalnim hrvatskim ponosom, s dubokom socijalnom sviješću, s općeljudskim poletom i stvaralačkom snagom pjesnika, gordi čovjek i plemenita kći svoga naroda — to je Milka Pogačić.

I prije nego što je nakon bogata i plodna života otišla, da se na mirogojskom brežuljku za vječnost smiri u djedovskoj grudi, poručila je po svome »Juri Filipčiću« još jednom domu i rodu svome:

»Samo u neprekidnom, nesebičnom, požrtvovnom radu dostojan je život čovjeka!«

Narod, iz kojega je izišla takva kći, ne može i ne će dopustiti, da njena posljednja poruka, posvećena neumornim djelotvornim radom čitava jednog života, ostane glas vapijućega u pustinji.