Alojz Pavlović - Jegulje

Roman Alojza Pavlovića zanimljiva je ispovijest neimenovanog pripovjedača podrijetlom iz Zadra za koju je zbog svoje plastičnosti i uvjerljivosti pretpostaviti da sadrži u sebi autobiografske elemente. Čitatelj sa zanimanjem prati sudbinu glavnog junaka koji zbog svojih ljudskih vrlina doživljava niz nedaća i može se reći kako je svojevrsna inačica modernog Joba.
Pripovjedač je svoje djetinjstvo i mladost proživio u doba socijalističke Jugoslavije. Kao sin roditelja koji su istinski vjernici kao i on sam, kao pošten, okrenut tradiciji i hrvatski domoljub, on se ne može uklopiti u jedan poredak koji od takvih ljudi zazire i ne smatra ih takozvanom „poštenom inteligencijom." Zbog svojih uvjerenja glavni junak ovog romana doživljava još u osnovnoj školi niz poniženja od strane onih koje naziva jeguljama. Zapravo je riječ o ljudima koji su sasvim drugačiji od njega, o ljudskim mizerijama koji se svakom poretku prilagođavaju i koji uvijek gledaju osobne interese i u suštini su neprijateljski raspoloženi prema ljudima koji, poput pripovjedača ovog romana, posjeduju i cijene iskonske ljudske vrijednosti. Upravo takve nedaće tjeraju našeg pripovjedača da ide dalje, svjestan da će svoj cilj postići radom i poštenjem, a ne uz pomoć klanova stjecati nezaslužene privilegije. Glavni junak ovog romana, iako izvrstan kao učenik, student i djelatnik cijelo vrijeme biva prisiljen mučiti se i nepravično ispaštati, posebice u situacijama gdje , jegulje" suvereno vladaju i okomljuju se na njega kao drugačijeg, na individualista koji im se ne želi prikloniti i pokoriti se na omladinskim radnim akcijama, takozvanoj jugoslavenskoj narodnoj armiji koja ispire mozak i apriorno ne podnosi intelektualce i one koji misle svojom glavom...