| Žanr | Beletristika - Hrvatska i strana književnost - Hrvatska književnost |
| Izdavač | AGM |
| Prevoditelj | - |
| Vrsta uveza | Meki |
| ISBN13 | 9789531743334 |
| ISBN10 | 9531743339 |
| Godina | 2008 |
| Broj stranica | 439 |
| Format | 20 cm |
| Prodajna cijena (Dobro stanje) | 5,56 € Kupi |
Novi roman Veljka Barbierija je nova je romansirana biografija cara Dioklecijana posljednjeg rimskog Gospodara i Boga, prepričana, uz mnoštvo novih podataka iz njegova života, na iznimno književan način. Iako je i prvi roman "Dioklecijan" naišao na dobar odjek kako kod kritike, tako i kod čitatelja, a dobio je i prestižnu nagradu Matice Hrvatske »August Šenoa - za najbolju knjigu 2006. godine«, prema riječima samog autora upravo nedostatak književne fabulacije i razmjerna neujednačenost između povijesnih činjenica i pripovijedanja, koje su pomalo potisnule literarni naboj careve biografije, potaknuli su ga na, u našoj novijoj književnosti, neuobičajen pokušaj da se upusti u pustolovinu pisanja novog romana s istom temom i o istoj osobi.
Pa ipak, ma koliko bio neuobičajen u nas, u europskoj književnosti spisateljski nagon da se dublje osmisli vlastito djelo nije usamljena pojava. Samo je Robert Graves napisao i objavio tri inačice romansirane biografije o caru Klaudiju pod različitim imenima, a slavna Margarete Yourcenard svoje je "Hadrijanove memoare" pisala i objavljivala čak četiri puta kako sama piše u pogovoru tom svom najpoznatijem romanu i djelu. Da lakoma madam Camus nije posthumno objavila "Sretnu smrt", nikad ne bismo saznali da je znameniti Camusov "Stranac" imao prethodnu verziju s kojom je autor bio toliko nezadovoljan da je odlučio nikad ga ne objaviti. Tek iz Goetheove i Schillerove prepiske doznajemo kako su izgledale prve verzije "Fausta" i "Razbojnika" i koliko su autori bili nezadovoljni s njima.
Na tom tragu i Barbierijev je "Dioklo" novo književno djelo, obogaćeno mnoštvom zapleta i novih obrata u samoj strukturi romana te se u poplavi suvremenih romana svakodnevice izdiže kao pravi književni odgovor na sve prisutniju žurnalizaciju naše književnosti i kao iskreni povratak onoj vječnoj odrednici svake istinske proze, umijeću pripovijedanja.