Edo Popović - Izlaz Zagreb jug

Muškarci i žene kruže jedni oko drugih po Popovićevom mitskom toponimu Utrine, kao što se mačak Čombe na mekim šapama provlači između betonskih zgrada samo ih prividno povezujući. Pa ipak, ima nježnosti u tom kruženju. Sedamdesete, isto tako mitsko doba jedne generacije koja je vječnu mladost projicirala u glazbu, kultne filmove i autore, odavno su prošle, još samo u imenu domaćeg piva odzvanja malo starog ritma, gradski lokali se sad inače zovu nešto kao “Grandiosa” i u njima se jede i pije inozemno. Da će se na prijelomu životnih putanja upravo žene bolje snaći bilo je za očekivati.

Vrijeme je naime za neuljepšane istine, iskren pogled u ogledalo, mirenje s porazima, tiše glasove, novu snagu, elektronska pisma, dakle žensko vrijeme. Te je otuda logično da je ova proza minimalističkog stila, a bogatog jezika, urbane melankolije, a vrckavog duha, proza sa sretnim završetkom.