Janko Polić Kamov - Isušena kaljuža

Za života zanemarivan, obezvrjeđivan i vrijeđan, pa i u međuraću uskraćivan, Janko Polić Kamov postao je u po-ratnome razdoblju, navlastito poslije izdavanja sabranih djela, legendom, intrigantnom, izazovnom, problematičnom, različito vrednovanom, ali ni u kom slučaju neznatnom, već književnopovijesne paradigmatskom. On još i danas blista u svojoj autorskoj zanimljivosti, književnoj izazovnosti i uopće kulturnoj posebnosti, osjenčan aurom rimbaudovskoga »prokletog književnika«, što je bar po životnoj furiji i bio.
Ako je njegova poezija, objavljena za vrijeme njegova života, bila relativno »neupitna«, i s obzirom na model i s obzirom na moguće književnopovijesne relevancije, ako su mu novele, barem one antologijske, jednodušnim priznanjem kritike njegov umjetnički vršak, a sličnu kritičku reputaciju doživjele su i kasnije drame, onda je roman Isušena kaljuža zacijelo izazvao najviše kontroverzi. I to iz više razloga, među kojima je i činjenica da je objavljen tek 1957. također nije zanemarljiva. On je tirne ostao bez konteksta, ili točnije bez mogućega utjecaja koji bi zasigurno imao u vremenu nastanka što ne znači da je u tipološkom modela-tivnom i tehnologijskom smislu nezanimljiv. Dapače, upravo je svojim namjerama veći od svoje estetske vrijednosti, kako to ističe gotovo cjelokupna kritika koja se njime detaljnije bavila, pa i Kamovljev apologet Čerina.