Ivo Zalar - Hrvatske usmene priče

S našom narodnom književnošću ili hrvatskom usmenom književnošću (pjesmama, pripovijetkama, poslovicama i zagonetkama) upoznao se školski svijet vrlo kasno. Mnogi zaslužni sakupljači radili su na zapisivanju i izdavanju narodnog blaga. Daleko se više zabilježilo iz područja narodne književnosti — i to stoji i danas u rukopisima po raznim ustanovama i kod pojedinaca — negoli što se tiskalo. No, iako se učeni i školovani svijet razmjerno kasno upoznao s našom narodnom književnošću, ipak je ona u životu našeg naroda i u razvoju naše kulture odigrala vrlo značajnu ulogu. Narodna je književnost od najstarijih vremena ulazila u našu pisanu književnost kao građa za jezik i za primjere u različitim slučajevima. U srednjem vijeku prevodile su se na hrvatski jezik sa stranih jezika pripovijetke o raznim vjerovanjima i čudesima. Tom su se prilikom prevoditelji i prerađivači ovakvih pripovijedaka — pretežno crkveni ljudi — obilno služili našim narodnim pripovijetkama, jer su kod prevođenja pripovijedaka upotrebljavali naše narodne pripovijetke. O tome imamo mnogo provjerenih podataka. U životu našeg naroda narodna je pripovijetka, ili usmena priča, predstavljala pisane knjige, novine, škole, učene i zabavne sastavke; dakle, sve ono što je grad mogao imati, a što selo nije imalo. U narodnim se pripovijetkama odražavao cjelokupni društveni život, u njima je naš narod nalazio samog sebe sa svojim vlastitim poteškoćama i problemima. Zato se narodne pripovijetke uvijek rado slušaju, jer se u njima iznose sva ona pitanja koja su u određenoj stvarnoj situaciji dozrela, a o kojima je naš čovjek želio nešto čuti.