Nikola Petković - Harterije : hrvatsko pjesništvo početkom tisućljeća

Pisanje kritika (uza sav stručni i znanstveni aparat koji kritičaru jest ili bi trebao biti pri ruci) duboko je osoban čin. Po­gotovo kada tekst dosegne kulminaciju i kada se sve rečeno i utočeno u lijevak zgusne u jednorečenični sud ukusa. A to se, primijetili su to i recenzenti ove knjige, pjesnici i sveuči­lišni profesori, Milorad Stojević i Krešimir Bagić, nikako i ni­kada nisam libio činiti.

Nikola Petković 

 
Kritičar čija je knjiga pred nama osoba je izuzetne erudi­cije, kozmopolitskih uvjerenja, spretan stilist i veoma du­hovit komentator društvenoga stratuma. Stoga je nju užitak čitati, a saznanja do kojih čitatelj u Petkovićevu tekstu do­lazi, bez obzira na stupanj njihove kompliciranosti i struk­turalne zakučatosti, komunicirana s dozom nesvakidašnje autorske elegancije koja je, čini se, potrebna u oskudnim vremenima kao što je ovo naše u kojem su pjesnici sve čudnija i sve manje kulturom zaštićena vrsta. Sama činje­nica da postoji dnevno-novinska kolumna koja sustavno prati poeziju, vrijedna je svake hvale.

Milorad Stojević

 
Među vrlinama Petkovićeva kritičarskog pisma svakako treba izdvojiti nedvosmisleno izricanje vrijednosnih su­dova. To je ono što većina kritičara, i u novinskome kon­tekstu, rado izbjegava ili prepušta implicitnim signalima i diskretnim aluzijama. Ovaj se kritičar, međutim, ne libi pre­uzeti autoritet čovjeka s ukusom koji pročitano uključuje u svoje iskustvo svijeta i literature i koji izriče svima razu­mljive ocjene. Nikola Petković nastoji pronaći specifičnu doživljajnu i poetičku šifru svake knjige o kojoj govori, ali je nerijetko rabi i kao simptom kakve opće književne, druš­tvene, čak ideološke pojave spram koje se ima potrebu pozicionirati. Gdjekad ga stihovi potaknu i na aktualizaciju sa­svim privatnoga iskustva.

Krešimir Bagić