Stjepo Martinović - Gospina trava

1918./1919. Vlade su nabavile vakcine za oko 40 posto stanovništva, jer je netko zaključio da bi toliko bilo dovoljno da se neutralizira lančana reakcija, pa su (uglavnom Tamiflua, proizvoda kuće Roche) kupile: Hrvatska milijun doza, a Italija 30 milijuna, te još 10 milijuna cjepiva Relenze (proizvodi ga GlaxoSmithKline). Već u prosincu je bilo jasno da virus jest zarazan, ali s manje smrtonosnih komplikacija nego uobičajeni sezonski virusi gripe – utrošeno je jedva 10 posto naručenih i plaćenih vakcina, ostatak je u hladnjačama trošio struju dok nije istekao rok trajanja, a onda je trebalo platiti i uklanjanje opasnog otpada. Ta je šala u blagajne farmaceutske industrije donijela 4-5 milijarda dolara... 
Na takvoj „konstrastnoj podlozi“ Stjepo Martinović gradi zaplet svoga novog romana, u kojem se prepliće suvremeni “farmaceutski kriminal”, drevna mudrost o utjecaju stanja psihe na organsko zdravlje – sve se bolesti začinju u glavi, mozak je njihov najsnažniji suzbijač – i fenomen dugovječnosti u nekim područjima, vezan za prirodnu prevenciju pojave raka. Priča na stranicama „Gospine trave“ zapliće se i raspliće između dvaju sljedećih odlomaka: Protekla zima otela je Dalmaciji još jedan nastanjen pučinski otok: prošle nedjelje, u splitskom je KBC-u umrla Jozefina Mardešić, posljednja stalna stanovnica Ižule – legendarna šjora Pina iz uspomena ribara i nautičara, pripadnika ratne mornarice i policije... novinara u potrazi za kuriozumima na udaljenim škojima. U 102. godini ugasio se život žene kojoj je sudbina namijenila da bude zadnja čuvarica otočića na kojem se iseljavanjem, započetim potkraj 19. i završenim u drugoj trećini 20. stoljeća, utrnulo svih 18 ognjišta, prvom popisanih o dolasku austrijske vlasti... osim njezinoga, posljednjom tinjajućega 12. studenoga prošle godine. Dođoše tada po staricu da bi joj oteli najveću želju: umrijeti u samoći, koje se nikad nije bojala, s ljeskanjem mora u očima i otpraćena hukom južine u otočkim hridima, simfonijom što ju je magijski obuzimala još od djetinjstva u prošlosti, koje je zapamtila svaku godinu, svaki dan... „Dobro si razumjela: lanac alkaloida gospine trave može obuzdati pokretače karcinoma, ako čeljade koje ih uzima nosi u svom biću oganj poslanja. Ako ga prožima osjećaj plemenite dužnosti, neuobličen u išta potrošno, materijalno... čega se svrha gasi konzumacijom, pa makar i godinama. Juan García Cammón vjerojatno je zazvao umrijeće, jer je spoznao da ne može odobrovoljiti Obatálu ničim osim samouništenjem, sa svim zlodusima u sebi... a Jozefina Mardešić zazvala je dugovječnost, budući joj je gospina trava usmjerila svijest prema žrtvi u slavu života,“ balábawo Rodríguez izgovorio je sa zamjetnom iscrpljenošću; Ines je shvatila da ga je prodor u njezinu priču stajao napora i bolnih podsjećanja – nije joj ni na kraj uma bilo da kaže išta nalik novom pitanju. „Eto, kćeri, sad se nesumnjivo pitaš može li se Jozefinino nadahnuće replicirati, dade li se rekonstruirati kao klinička metoda... terapija u svrhu duga življenja. Načelno, svakako može – ali, u stvarnosti... tko je danas spreman odživjeti godine Jozefine Mardešić u posvećenosti malim, a esencijalnim obredima slavljenja postojanja? Tko bi, među kupcima eliksira dugovječnosti, želio slijediti predanost transcedentalnomu tibetanskih monaha, šamana iz plemena Dogona, Inuita, Inka? Tko uopće razumije da je broj zemaljskih dana irelevantan, a relevantna samo kvaliteta odživljenog vremena?“ Djelo moderno i obojeno mistikom na koju znanost nema odgovora, a prožeto besprijekornom dramaturškom dinamikom, vrsnim dijalozima, uvjerljivim zapletima među protagonistima od krvi i mesa – od ljubavi i mržnje, do prijateljstva i nesmiljena suparništva – odlikuje se izbrušenim stilom, bogatim rječnikom i vjerodostojnošću poduprtom suradnjom dviju liječnica-recenzentica... ukratko: knjiga koja daruje užitak iščitavanja, a za posljednjom stranicom ne ostavlja ni traga ravnodušnosti.