Ana Došen - Godine odlazaka i povrataka

Čovjek zna samo za sudbinu i gorčinu nesreće koju je sam doživio, kao i za težinu bolesti koju je sam prebolio, no nitko ne zna nesreće ni bolesti koje drugi podnose. Oni koji su iskusili život i životnu borbu davno su napisali da je najveće dobro čast, jer nam čast nitko ne može oteti, a sve drugo nije naše. Tu vrlinu, čast za koju treba živjeti i umrijeti, kao ideju vodilju autorica "Godina odlazaka i povrataka" pronosi kroz cijelu knjigu.
Rukopis "Godine odlazaka i povrataka" posvećena je Zeljnovćanima, Lastvarima, Vranovljanima, Selištarima, Zapoljčanima, Cerovčanima, Brđanima, Vrtočanima, koji su izbjeglištvom svi postali samo Krnjeušani, pa onda još uopćenije Bosanci, iako je, kako navodi autorica, još uvijek u njima, bar u onima starijima, bila živa svijest o Lici kao prvobitnom zavičaju.
Obrađuju se sudbine ljudi u Drugom svjetskom ratu, 1941. godine, koja je, kako se navodi, pocrvenila i od prolivene krvi i od golemoga stida radi samotnoga nasrtaja susjeda na susjede. Jednom rječju, rukopis je glas o izbjeglicama koji stižu tamo odnekuda iz te čudne zemlje Bosne.
Iako je prilično vremena prošlo od Drugog svjetskog rata autorica "Godina odlazaka i povrataka" Ana Došen stvara živu sliku o izbjeglicama iz tog vremena kroz sagledavanje pojedinačnih ljudskih sudbina. Introspekcija i iskustvo govore više od svih riječi, napisanih i tko zna koliko nikada nenapisanih priča. Jednostavno intrigira. Nemoguće je ne povlačiti paralele s ratnim okolnostima od prije dvadeset godina. I pored izrazito teških okolnosti i prilika Drugog svjetskog rata, u kojima su se zatekli toliki brojni ljudi, manirom iskusnog spisatelja Ana Došen mržnju gleda pravo u oči čime je uništava neovisno s koje strane dolazila. Cijeli rukopis, iako tematski niti malo nije dnevno politički atraktivan i zanimljiv, pokazuje osnovne instinkte usađene u čovjeka u prvog dana: ljubavi, ljepote i vjere.