Sanja Pilić - Ženske pjesme

Ženske pjesme — sam naslov kaže da Sanja Pilić u svojoj zbirci na neki način tematizira položaj žene u društvu, i to ne problematizira nekakvu nerazumljivu opću poziciju žene, nego kroz osobno iskustvo, kroz neku vrstu vlastite ispovijedi, izvlači stanovite zaključke i postavlja stvari — i to dosta dobro stoji. No — barem prema mom dojmu — ti zaključci gube se u nekom nedefiniranu dimu, koji se pretapa između pojedinačnog i općeg, i rasplinjuje se poput ljetnog oblaka, pogođen neizbježnim ospicama romantizma. Autorica kaže: »Ne dajte da vas smlavi najobičniji štednjak«. Nije lako odlučiti se, nije lako odbaciti kuhaču, zatvoriti pećnicu i ostaviti prljavo suđe — naše je vrijeme ionako podijeljeno na manje i više kreativne odlomke, a najgori su svakako oni podređeni načelu nužnosti: pranju, kuhanju, zatupljujuće dosadnu uredskom poslu itd. Sanja Pilić pleše negdje između pobune i obične evidencije ili inventure stanja, svjesna da nije lako promijeniti svijet. Autorica kaže: »Malo što se promijenilo u zadnjih tisuću godina.« Također, ni ja ne znam odgovor; to je problem ne samo žena, nego i cijeloga ljudskog roda. 

Općenito i opća mjesta — eto, došli smo do tih groznih riječi koje će obilježiti ovaj tekst. Možda je problem njezine poezije u tome što pjesnikinja ostaje u sferi općenitog; to ne znači da bi ona po svaku cijenu trebala eksplicirati pojedine osjećaje — ali znači da bi morala unijeti malo raznovrsnosti, razlike u svoje pjesme. Ipak, da bi se nešto razlikovalo, potrebno ga je specificirati, pobliže odrediti — pa tako dođemo na isto. Umjesto da banalnosti svakodnevna života — što joj je i bila tema — dosegne ono uzvišeno poezije, ona kroz određenu intelektualnu (racionalnu) lijenost doseže banalnost svakodnevne rezonerske filozofije. Racionalnost bi ovdje trebala biti u službi poetike. 

Nije bez elegancije 

Kao da pjesmu Sanje Pilić pokreće neka neodređena tuga — nešto nejasno, poput Weltschmerza, i taj je osjećaj presudan, on prelama njezinu pjesmu na kraju, lomi je na posljednjoj strofi i dolazi često na mjesto poente. Dakle, spuštanje u pojedinačno, u događaj; ili strogo preciziranje apstrakcije — pogledajmo kako to radi Szymborska — uvijek su plodonosni, a baš oni nedostaju ovoj zbirci da postane odlična. 

Možda sam bio odveć strog i previše govorio o slabostima ove knjige pjesama, a svaka ih zbirka nedvojbeno ima. Čak je izložena kritičkom pogledu za razliku od drugih, mnogo lošijih, o kojima uopće ne želim pisati. Ali o slabostima je lakše pisati nego o vrlinama i neki izopačeni vražičak tjera me na to. Ipak, zbirka Sanje Pilić nije bez elegancije, bez već spomenutog romantičnog štiha koji nanovo osvaja naše pjesnike, također ona nije ni bez skrivene ironije, gotovo neobjašnjive stoičke vedrine i sigurno se za nekoliko stupnjeva izdvaja iz prosjeka naše prilično jalove pjesničke produkcije; dakako, čast iznimkama. Također, ispod nesigurne površine njezinih pjesama osjeća se iskusna ruka. Ospice je svakako dobro preboljeti i krenuti dalje.