Pavao Pavličić - Dunav

Čitatelji su često skloni pitati se o trenutku koji se može opisati ključnim u životu jednoga pisca. Najmlađi to pitanje izgovaraju najpreciznije kada ste odlučili postati književnikom? I

upitani odgovaraju da i sami najčešće ne prepoznaju čime su određeni. U spisateljskoj biografiji najplodnijeg hrvatskog prozaika Pavla Pavličića, slutimo, bili su to momenti prvoga viđenja rijeke uz koju leži piščev rodni grad. O tome su svjedočile već prve Pavličićeve priče objavljivane u časopisima krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća. Dunav se nenametljivo tamo osjetio, da bi 1983. i sam postao temom samostalne knjige; knjige koja je majstora pripovijedanja potvrdila i kao majstora opažanja, detalja i prigušene emocije. Od tada se stranice Dunava razlijevaju i stranicama njegovih romana, ponajviše Nevidljivim pismom. Je li riječ o knjizi koju žanrovski određujemo putopisom, autobiografijom, zapisom, ili memoarskom prozom, možda i nije važno. Daleko je važnije da se već četvrt stoljeća Dunav, i onda kada smo daleko od njega i kada uz druge rijeke šećemo sjećanjem na njega, najsnažnije osjeća kroz rečenice ovoga Pavličićeva teksta.