Vojin Jelić - Dražba zavičaja

“Kako aposlutna objektivnost u prosuđivanju estetskih vrednota umjetničkih djela ne postoji, dozvolit ćemo si tvrdnju da je Jelićev najnoviji roman »Dražba zavičaja« premašio sve što smo od ovog pisca mogli očekivati. Riječ je o djelu s mnogostrukom fokalizacijom (čitaj: izmjenom različitih pripovjednih motrišta) što donosi autorovu osobnu ispovijest; dakle pisac je transponirao vlastitu priču u tekst, a da je tome tako, potvrđuje nam i sam autor svojim intevjuom u Zarezu naslovljenim »Bure i budale«. To je motiv i ove Jelićeve proze što progovara o životu Srba u Kninskoj krajini. Radnja započinje 1989. kada se Jelićev alter ego zatekao u vlastitu zavičaju, da sredi obiteljske i osobne uspomene, te nam je analepsom ispričao cijelu »svoju priču« dodirnuvši se čitavog niza likova, fulminantnim ritmom. Nikša Gambero je iz svoga zavičaja morao pobjeći daleke 1949. godine da bi sada nakon četrdeset godina ponovno proživljavao ulogu izdajice, izgnanika, rekli bismo izopćenika iz vlastita kraja, pa kako se tijekom Drugoga svjetskog rata nije mogao sljubiti s kvinsliškim režimima, tako ni danas nije mogao prionuti uz ludovanje, blago rečeno, svog naroda. Jelićeva proza obiluje različitim lingvostilističkim bravurama, njegov jezik svojevrstan je miks hrvatskoga, srpskoga, zavičajnoga i mnogih drugih…”