Drago Hedl - Donjodravska obala

Sve je na toj Hedlovoj adresi Donjodravska obala 11 baš onako kako očekujemo od jedne srednjoeuropske kasabe nasukane na obale Drave početkom pedesetih godina dvadesetog stoljeća. U tom dvorištu, nad kojim Drago Hedl lebdi precizno i nježno, poput wendersovskog anđela, živjet će ili kroz njega prolaziti u nepovrat, kolone malih ljudi željnih nebitne svakodnevice. Željnih najobičnijih iluzija. Spremnih da se i u novom dobu prošvercaju sa što manje ožiljaka na pjeskovitim dušama. Ali, umjesto da ih blagoslovi tom jednostavnom ljudskom žudnjom, život ih je ubacio u neočekivane miksere. Na dnu tih drobilica oni zadobivaju neočekivane uloge. Počevši od dječaka Dade kroz čije se nevino grlo kotrljaju sve oporije jagode odrastanja, ili iskonskih individualaca, poput Dadinog oca kraljevskog prezimena, što još vjeruju da se kruh i pravda mogu ostvariti s vlastitih deset prstiju, pa do oficira na repu hijerarhijskog lanca ili sitnih birtijaških žbira, jeftinog pogonskog goriva svake nadolazeće ideologije iza ugla. Prečesto je tim Hedlovim antijunacima prošlost naturena kao jedini aršin po kojem se ukopava sadašnjost, a još više maglena budućnost. Zato i ne čudi da jedan po jedan samo nestaju s uklete i nostalgične adrese. Da se, kao u filmskom snu, iz De Sicina dvorišta odjednom probude iskošeni – na Wagnerovoj pozornici ništavila. DAVOR ŠPIŠIĆ Nakon nove knjige Drage Hedla koja, i lako i duboko istovremeno, oživljava Osijek, njegove stanovnike, jezik i navike, i to iz vremena kad smo se svi voljeli, dođe mi da ponovno potražim sve Osječane, da im pružim Donjodravsku obalu na čitanje i pitam ih: A što ćemo mi ovdje? Hedl je, napisavši knjigu o svom odrastanju, zapisao i svoj grad. Ponudio je rečenice na kojima će čitatelji oživljavati i priče o svom životu, otkrivajući te nježne niti kojima smo svi povezani, čak i onda kada to ne bismo željeli. Vještinom i pripovjedačkom spretnošću, on svoju građu raspodjeljuje po naslovima klasičnih djela svjetske literature. Razloge naslućujemo čitanjem. Na posljednjim stranicama dobivamo i pripovjedačevo pojašnjenje. Jednom će naši putovi završiti u nečijim pričama. Drago Hedl, uvjerena sam, prolazeći ulicama svoga djetinjstva, znao je da će za svoj grad učiniti najviše napiše li štivo poput ovoga. Uostalom, veliki pisac ne ustručava se priznati da je dužan svome zavičaju.