Jadranka Prša - Crveni puding

Pršinu prozu treba prije svega shvatiti u scjetlu traganja autorice za riješavanjem problema forme, kompozicije i žanra, jer se njen tekst temelji na brojnim estetskim i psihološkim imlikacijama, gdje ona prilično uspješno ujedinjuje spontanost vizije i racionalnost postupaka. U jednom smislu riječi, to je klasično poimanje pripovijednog tkiva kojeg karakterizira upravo funkcionalna povezanost pojedinih elemenata i njihova potpuna međusobna ovisnost.
Bez sumlje Prša je pisac složenih poruka i vizija, koja iznenađuje otvorenošću, neposrednošću i bliskošću u „poetskoj“ transpoziciji „gradiva“ stvarnosti, ostvarujući efekt očuđenja paradoksalnom jednostavnošću percepcije i stilizacije. Kroz sve njene pripovijetke se provlači jedan „moderan“ osječaj tjeskobe i ontologije osamljenosti čovjeka u kojem “ja „ nikada ne koincidira sa samim sobom.