Stanislav Habjan - Car je gol na kiši

Ono što radi Stanislav Habjan iskoračuje iz uobičajenih formi: pisanja, dizajna, performansa ili likovne umjetnosti. On intervenira u svaku od tih kategorija, preslaguje ih, miješa, propituje i ponovno gradi. No, pri tom je njegova motivacija unutarnja, on bezrezervno razotkriva svoju intimu, polazi od nje, ne štedi je. Zato se njegovo poigravanje formom u neku ruku ne može nazvati igrom, jer je stvar ozbiljna. S druge strane, ono najbolje od igre – lakoću, rimovanje, ludizam sam – zadržava. Stoga to i jest igra i nije igra – i upravo u tome, u stalnoj komunikaciji i preplitanju nekoliko mogućih linija zbilje i zamišljaja i jest njegova poetska, spoznajna i stvaralačka igra.

Ovaj novi tekst kao da je nastao sam iz sebe, i tome je čitatelj od prve stranice pozvan svjedočiti. Na neki istovremeno prirodan i začudan način osobne poruke (doslovno preneseni svakodnevni e-mailovi, s imenima pošiljatelja i primatelja te datumom 'objave') neosjetno se pretapaju u književni tekst, postajući naslovljena poglavlja, sve do formom gotovo klasične kratke priče („Iluzionist“), koja na svoj način ispripovijeda sve ono prije i kasnije rečeno. A opet, ona i dalje ostaje ono što je autoru izgleda najvažnije: osobna, intimna prijateljska poruka.

Priča započinje pismom autora prijateljici pjesnikinji, upućenom nakon četiri godine potpune šutnje, zbog, kako se naslućuje, bolesti. Njen odgovor na tu poruku njena je nova pjesma, darovana njemu - upravo ono što Stanislavu najviše i treba: kao vrhunska motivacija, kao zalog povjerenja i ljubavi, i kao metafora kojom će se igrati i baviti tijekom cijelog teksta koji slijedi.

Radi se o knjizi pisanoj „uživo“, tekstovima svakodnevno distribuiranim krugu svojih prijatelja tijekom osam proljetnih tjedana, 2019. To simultano obraćanje autor koristi i kao situaciju koja mu omogućava svojevrsnu scensku igru, „čitalište“ postaje i kazalište, u tekstove ulaze didaskalije. Nizanjem slika koje uključuju i čitatelje - poglavlja su često potaknuta njihovim reakcijama i porukama - priča teče kroz različite flash-backove cjelokupnog životnog iskustva, stvarnih odnosa i njihova vrednovanja, akteri su živi ljudi s imenima i prezimenima, istovremeno simboli jedne sasvim određene stvarnosti s neupitnim ljestvicama vrednota.

Taj kolaž dokumentarnog i fiktivnog, sjećanja i zamišljaja, živog i neposrednog obraćanja punog poezije i humora koji stalno prate i omogućuju iskaz jedne osebujne, proživljene filozije, izranja ovdje u svom punom sjaju i snazi, i dojam je da Stanislav upravo piše najvažniju, ključnu, najiskreniju knjigu svog života. Upravo ta emocija, kad ti je nešto najvažnije na svijetu – emocija je koju autor priziva, njeguje, pušta joj da ga vodi, pokazuje nam koliko je takva opredijeljenost važna i djelotvorna.

Habjanov je rad sav u autoreferencijalnosti, no on ne piše jednostavno o sebi i svojima – on uviđa kao sretnu okolnost što su mu prijatelji likovi, a likovi – prijatelji. Taj oslonac na zbiljsko on koristi kao ishodište i kao potvrdu svoje fikcije; u prostorima svojega životnog i umjetničkog postojanja, on se oslanja na stvarno, a ne na izmišljeno iskustvo. I upravo zato kod njega nema granice između performansa, tj. književnosti i intime – sve je to isti prostor. Zato je stvarno i otvorio Dućan metafora o kojemu je napisao slikovnicu, zato je svoje Dijaloge s umjetnicima koje voli i koji ga nadahnjuju i proširio na posjetitelje svoje izložbe pod istim nazivom, zato je nekoliko godina i vodio umjetničku galeriju Skale do Sunca u malom otočkom mjestu, istinski ispitujući interakciju umjetnika, tj. umjetničkog djela i ljudi - posjetitelja, korisnika, recipijenta, primatelja svoje pošte.